Jugoslavenski nuklearni program i tajni laboratoriji
U sivilu balkanske sudbine, u ljepljivoj magli polupismenih činovnika, u svijetu u kojem su narodi prodavali krv za tuđe imperije, rađala se i jedna od najgrotesknijih ambicija povijesti – jugoslavenska atomska bomba. Kao djeca što se igraju šibicama na gomili baruta, tako su se moćnici ove male zemlje upustili u igru od koje su drhtali i veći, moćniji, besramniji carstvenici svijeta. Jer, ako smo već sudbinski osuđeni na ulogu žrtve, ako smo povijesno ucrtan poligon za pokuse tuđih stratega, zašto ne bismo imali vlastitu bombu?
Gdje se nalazio Tito nuklearni bunker?
Jedan bunker, dva bunkera, desetine bunkera! Taj grozničavi san birokratske elite, ta opsjednutost betonskim grobnicama, tim podzemnim kavezima gdje bi se u slučaju apokalipse sklonilo par stotina odabranih, dok bi mase ostale na površini da se prže pod atomskim suncem. Najveći među njima, ARK D-0, skriven ispod bosanskih stijena, bio je ne samo vojna utvrda nego i metafora. Spomenik mentalitetu opsade, onoj urođenoj paranoji Balkana, gdje se kroz stoljeća nije pitalo hoće li rat, već kada.
Ali je li taj bunker bio samo sklonište? Je li služio samo za spasavanje vrhuške u slučaju da se iznad Balkana rasprsne nuklearna gljiva? Ili je možda bio nešto više – laboratorij u kojem se tajno kovalo oružje koje bi promijenilo povijest Jugoslavije?
Je li Jugoslavija razvijala atomsku bombu?
Postoji nešto groteskno u slici znanstvenika u bijelim kutama, kako u mutnim beogradskim laboratorijima, pod sjajem neonskih lampi, računaju kritične mase urana, razrađuju sheme detonacijskih sustava, dok istovremeno u Vinkovcima radnici tovare vreće cementa za autoput koji nikada neće biti završen.
Institut Ruđer Bošković, tajni vojni pogoni, Vinča – mozaik koji se slaže, ali nikada ne otkriva punu sliku. Dokumenti govore da se Jugoslavija igrala s atomom, ali svijet ne voli male igrače s velikim snovima.
Je li to zaustavljeno zbog pritisaka SAD-a? Sovjeta? Ili su možda nestali znanstvenici ponijeli tajne u neke druge laboratorije? Povijest ne odgovara na ova pitanja lako.
Gdje su nestali znanstvenici koji su radili na ovim projektima?
Pitanje nestalih znanstvenika je uvijek pitanje zavjere. Oni koji su znali previše nisu mogli ostati među običnim smrtnicima.
Jedni su završili u američkim institutima, pod ugovorima s pečatom Pentagona. Drugi su nestali, bez traga, bez groba, bez imena u arhivima. Je li ih progutala noć jugoslavenskih čistki? Je li ih ušutkala nevidljiva ruka obavještajnih službi?
Je li Jugoslavija mogla postati nuklearna sila?
Povijest nije pravedna. Povijest nije logična. Povijest nije onakva kakvom je pišu udžbenici. Povijest se ne vodi pameću, već strahom i interesima moćnih.
Jugoslavija, ta nacija što je bila i nije bila, ta iluzija socijalističkog sna, možda je bila bliže atomskoj bombi nego što mislimo. Možda je imala nacrte, možda je imala materijale, možda je imala znanje. Ali nije imala nešto mnogo važnije – pravo na vlastiti put.
Veliki su odlučili. Tito je mogao sjediti za stolom s moćnima, ali ne i mijenjati pravila igre.
Možda su u nekom mračnom arhivu, u nekom prašnjavom registratoru, još uvijek pohranjeni crteži nuklearnih reaktora s pečatom Jugoslavenske narodne armije? Možda će jednog dana netko pronaći dokumente koji će pokazati koliko smo bili blizu, koliko smo bili ludi, koliko smo bili opasni.
I možda, samo možda, povijest će nam jednog dana šapnuti istinu. Ali do tada, ostajemo osuđeni na mitove, na glasine, na nagađanja. Jer na Balkanu, istina je uvijek opasnija od laži.
