Jesmo li doista neovisni? Tajna moć korporacija i banaka
Poput usuda što se nadvija nad narodima slabih kičmi i kratke pameti, hrvatska ekonomija danas više nalikuje na ruševnu kulisu nego na suverenu tvrđavu slobodne države. Bilo je davno, u onim maglenim vremenima narodnog zanosa, kada se govorilo da smo se otrgli iz čeličnih pandži ropskog bratstva, da smo konačno gospodarili vlastitom sudbinom, da će naši sinovi orati zemlju svoje domovine, a ne trbuhom za kruhom lutati germanskim pustopoljinama. Ali, gle apsurda, gle ironične groteske koja prežvakava ovu malu naciju s velikim iluzijama! Je li to doista bila pobjeda, ili tek jedna od onih pirskih iluzija gdje se lanac sužanjstva mijenja tek novim, sjajnijim, nevidljivijim okovima?
Tko stvarno upravlja hrvatskim ekonomskim sektorom?
Ah, o tome se šapće u polumraku kavana, gdje umorni činovnici prosipaju kapi gorkog pelinkovca dok prevrću stranice novina, i o tome se lamentira u birtijama što mirišu na ustajalu rakiju i politiku. Hrvatski narod, taj nesretni potomak slavenskih pastira i ratara, još uvijek živi u romantičnoj zabludi da je gospodar u vlastitom domu. Ali tko doista kroji krojačku politiku ove naše ekonomske sudbine?
Pogledajmo samo bankarski sektor – sivi monolit u kojem se besprizorno odlučuje sudbina tisuća građana. Imena banaka na našim ulicama više nemaju onaj domaći, slavenski zvuk. To su talijanske, austrijske, njemačke, francuske filijale, mehanizmi hladne birokracije koji nemaju ni trunku razumijevanja za one koji kasne s kreditnim ratama.
Jesu li strani krediti oblik novog kolonijalizma?
Ako nekome dugujete dug, on nije samo vaš vjerovnik – on je vaš gospodar. Kolonijalizam, taj stari neprijatelj slobodnih naroda, više ne dolazi s vojskom i topovima, ne gori više pod plamenom sablji ni pod cipelama osvajačkih pukovnija. Ne, on danas dolazi u obliku zajmova, ugovora, kamatnih stopa, zajamčenih obveza i financijskih instrumenata koje razumiju samo oni što nose svilene kravate i govore jezikom cifara.
Nekada su okupatori dolazili s puškama, danas dolaze s kreditnim rejtingom. Nekada su pljačkali zlato i žito, danas pljačkaju nacionalne resurse kroz zamršene transakcije u kojima narod ostaje dužan, a bogati još bogatiji.
Kako tajne elite kontroliraju hrvatsku politiku?
Pogledajte te lica s plakata, ta lica što se nude biračima svakih nekoliko godina s istim onim licemjernim osmijehom i istrošenim parolama. Jesu li oni doista vladari, ili su tek marionete, tek lutke na koncima nevidljivih ruku što povlače konce iz sjene?
Elita ne sjedi u saboru. Ona ne viče na saborskim sjednicama, ne pije kavu s novinarima, ne polemizira pred kamerama. Ona sjedi u tišini svojih ureda, daleko od očiju javnosti, zaštićena zakonima koje je sama krojila.
Mislili smo da smo neovisni? Ah, kako je divna ta zabluda, kako slatko zvuče te riječi dok se izgovaraju uz vino i janjetinu na dan državnosti. Ali istina je drukčija. Istina je da sloboda ne dolazi sama od sebe. Ona se ne stječe samo riječima, ni deklaracijama, ni referendumima. Ona se brani svakim danom, svakom odlukom, svakim pitanjem koje se postavlja onima na vlasti.
Jer ako ne budemo pitali, ako ne budemo gledali, ako ne budemo tražili odgovore, onda nećemo ni biti neovisni. Bit ćemo samo puki podstanari u vlastitoj zemlji, stranci na zemlji svojih predaka, siromasi na pragu bogatih palača u kojima vladaju oni koji ne govore naš jezik, ne pjevaju naše pjesme i ne dijele naše sudbine.
