Dijaspora i povratak u Hrvatsku: između nade, realnosti i zemlje koja još traži sebe
Dijaspora kao druga Hrvatska
Zemlja iz koje se odlazi i zemlja koja se priziva u mislima nisu uvijek ista Hrvatska. U jednoj su slike djetinjstva, toplina obitelji, mirisi zavičaja, oni dugi nedjeljni stolovi i osjećaj pripadnosti koji se ne može naučiti. U drugoj je birokracija, politika koja se ponavlja poput loše ploče, plaće koje ne prate cijene i društvo koje prečesto stoji u mjestu. Između te dvije Hrvatske živi golema dijaspora, rasuta od Kanade do Australije, od Irske do Njemačke, i sve više postaje ogledalo u kojem se vidi ono što u zemlji ne želimo priznati.
Tri do četiri milijuna ljudi hrvatskog podrijetla izvan države brojka je koja sama po sebi govori dovoljno. To su generacije koje su odlazile iz različitih razloga i valova, svaki sa svojim teretom. Oni prije sto godina odlazili su zbog gladi i rada, nakon Drugog svjetskog rata zbog politike i straha, šezdesetih i sedamdesetih zbog ekonomskih prilika koje ih ovdje nisu čekale, devedesetih zbog rata i tranzicije, a posljednjih deset godina zato što se Europa otvorila, a Hrvatska nije pratila ritam njezine razvijenosti.
Razlozi zbog kojih ljudi odlaze
Razlozi odlaska nisu romantični i nikada nisu bili. Tamo gdje sustav funkcionira, gdje se rad cijeni, gdje se napredak može planirati, ljudi ostaju. Tamo gdje je korupcija svakodnevica, gdje je neizvjesnost stalno prisutna, a politika važnija od institucija, ljudi odlaze. Hrvatska dijaspora to dobro zna jer njihova priča najčešće počinje jednostavnom rečenicom: „Nisam više mogao čekati.“ Ili, još češće: „Otišli smo zbog djece.“
Povratak: emocija ili odluka?
Povratak je, međutim, sasvim druga priča. Oni koji su se vratili, vraćali su se iz različitih razloga. Neki zato što su ovdje izgubili roditelje ili bližnje pa je nostalgija postala nepodnošljivo teška. Drugi jer su nakon desetljeća rada u inozemstvu htjeli umirovljeničke dane provesti u tišini sela ili na moru. Treći su se vratili jer danas rade poslove koje mogu obavljati iz bilo kojeg kutka svijeta, pa im je hrvatski pejzaž postao dodatna vrijednost, a ne prepreka.
No većina se ne vraća. I to nije teško razumjeti. Oni koji su u inozemstvu stvorili stabilnost, koji imaju djecu integriranu u škole, živote koji teku bez administrativnih apsurda i sustave koji funkcioniraju bez telefonskih veza i poznanstava, nemaju previše razloga za povratak. Očekivati njihov masovni povratak bilo bi jednako nerealno kao i očekivati da Hrvatska preko noći postane zemlja visokih plaća i brzih reformi.
Hrvatska između dviju istina
Upravo se zato političke kampanje o „velikom povratku dijaspore“ često pretvore u prazne slogane. Povratak se ne može potaknuti plakatima, jednokratnim poticajima ili patetičnim porukama. Ljudi se vraćaju ondje gdje vide budućnost, a ne ondje gdje su ostavili prošlost. U tome je ključni paradoks hrvatske politike: prečesto se računa na nostalgiju, a premalo na stvarne razloge zbog kojih ljudi odlaze.
Stanje u zemlji kakvo jest
Hrvatska danas stoji na raskrižju. Odljev mladih i dalje je prisutan. Demografski pad više nije najava nego realnost. Ekonomija raste, ali ne dovoljno brzo da nadoknadi razliku prema zapadnim zemljama. Sustav birokracije i dalje djeluje kao da je namijenjen odbijanju, a ne privlačenju ljudi. Istovremeno, sve više stranaca dolazi raditi u Hrvatsku — iz ekonomskih razloga, ali i zato što su domaći radnici otišli. Zemlja koja je desetljećima bila izvoznik radne snage postaje njezin uvoznik.
Snage koje Hrvatska ima, ali ne koristi dovoljno
Unatoč svemu tome, Hrvatska ima potencijal koji mnoge druge zemlje nemaju. Sigurnost, blizinu prirode, relativno miran život, razmjerno niske troškove privatnog obrazovanja, mogućnost da djeca odrastaju u društvu s manje podjela nego u mnogim većim državama. To su vrijednosti koje dijaspora prepoznaje, ali one same nisu dovoljne da motiviraju povratak na duže staze.
Budućnost koja se neće dogoditi sama od sebe
Budućnost će ovisiti o tome koliko brzo Hrvatska može odgovoriti na ključne izazove: modernizaciju javnog sektora, borbu protiv korupcije, ulaganje u obrazovanje, stvaranje radnih mjesta koja ne počivaju na sezonalnosti i poticanje inovacija. Ako se zemlja otvori prema dijaspori kao prema partneru, a ne prema sentimentu, tada povratak postaje realna opcija. Ako se nastavi oslanjati na tuđu nostalgiju, a ne na vlastite reforme, dijaspora će ostati emocionalno povezana, ali fizički daleka.
Dvije Hrvatske koje moraju postati jedna
Hrvatska i dijaspora zapravo su dva dijela iste priče. Jedni su otišli jer nisu mogli ostati. Drugi su ostali jer nisu mogli otići. Ta podjela neće nestati sama od sebe. Ali može se smanjiti, ako se stvori zemlja u koju se ljudi vraćaju ne zato što moraju, nego zato što žele.
Budućnost Hrvatske neće se mjeriti brojem onih koji odlaze, nego brojem onih koji imaju razlog ostati. A to je, u konačnici, pitanje ne geografije, nego povjerenja.
