Špijuni – arhitekti sjena i kroničari jedne skrivene povijesti
Špijun. Riječ koja u našoj svakodnevici zvuči kao nešto daleko, filmsko, poput egzotičnog suvenira iz svijeta Bonda, Bournea i hollywoodskih napetosti. A zapravo, špijun nije fikcija – on je stvarnost. Tiha, banalna i jeziva u isto vrijeme.
U sjeni veleposlanstava, vojnih baza i hotelskih soba u Zagrebu, Beogradu, Bruxellesu i Moskvi, vodi se bitka koja nikada ne dospijeva na naslovnice. Ili, bolje rečeno, dospijeva tek kad već gori – kad netko bude uhićen, kad se nađu kompromitirane poruke, kad se ljubavna priča
pretvori u slučaj državne sigurnosti.
Hrvatska i Balkan – igralište velikih službi
Balkan je uvijek bio raskrižje carstava, a danas je raskrižje obavještajnih službi. U Zagrebu i Splitu, baš kao i u Prištini ili Beogradu, špijuni šeću pod krinkom diplomata, biznismena ili “slučajnih prolaznika”. Njihova uloga nije samo prikupljanje dokumenata, nego mnogo suptilnija: oni mapiraju odnose, zavode, uvjeravaju, dezinformiraju.
Posljednjih mjeseci i Hrvatska je završila na naslovnicama – ne zato što je postala nova prijestolnica špijunaže, nego zato što se pokazalo da špijunske mreže, bilo ruske, bilo regionalne, uvijek traže pukotine u NATO sustavu. Piloti, vojni časnici, politički savjetnici – svi oni mogu postati mete. A kad se pridoda ljubavna komponenta, cijela priča poprima notu balkanske tragedije, u kojoj eros i politika završavaju u istom krevetu.
Ruski tragovi, europske sjenke
SOA je posljednjih godina više puta upozoravala na ruske diplomatske “predstavnike” koji zapravo nisu ni diplomati ni predstavnici, nego profesionalni obavještajci. Protjerano ih je više desetaka. No protjerivanje nije kraj priče – to je tek uvod u nastavak, jer za svakog protjeranog uvijek dolazi novi.
U igru ulazi i digitalna špijunaža: spyware na telefonima, sumnjive aplikacije koje kradu podatke, mreže koje se uvlače u same temelje institucija. Ako su nekada špijuni sjedili po kavanskim stolovima, danas su jednako prisutni u našim džepovima, u obliku aplikacija koje nam broje korake i mjere otkucaje srca.
Dvostruki život dvostrukih agenata
Najdramatičniji dio svake špijunske povijesti ostaju dvostruki agenti – ljudi koji rade za obje strane i nikada do kraja ne znaju kojoj pripadaju. Hrvatska povijest već pamti takve slučajeve: od hladnoratovskih likvidacija i sudskih epiloga u inozemstvu do novijih igara u kojima se prepliću vojska, pravosuđe i međunarodni odnosi.
Ono što povezuje sve te sudbine jest ironija: špijuni rijetko završavaju kao junaci. Većinom završavaju kao pijuni – potrošna roba sustava koji ih je iskoristio i potom odbacio.
Zašto nas špijuni fasciniraju?
Jer oni nose ono što mi nemamo – znanje i tajnu. Oni hodaju svijetom kao nositelji skrivenih ključeva. No istovremeno su i ogledalo: u njihovim igrama otkrivamo koliko je krhka naša sigurnost, koliko je plitka naša sloboda i koliko se, na kraju, sve svodi na staro pitanje – tko drži informacije, drži i moć.
Zaključak – Krležin šapat iz sjene
“Špijun je uvijek bio i ostao sluga”, rekao bi Krleža – sluga careva, država, blokova, ideologija. Ali špijun je i nešto više: kroničar, arhivar i ponekad tragični pjesnik svjetske politike. Njegov posao je da zna sve, a da nikad ne postoji.
I dok gledamo vijesti o novim aferama u Hrvatskoj i regiji, dok čitamo o protjerivanjima diplomata i uhićenjima u vojsci, ostaje pitanje: koliko još špijuna danas pije kavu s nama, sjedi do nas u tramvaju ili na aerodromu čeka isti let?
Odgovor nikada nećemo saznati. A možda nas upravo to najviše i fascinira.
