Europske države ulažu rekordne iznose u vojsku, šire proizvodnju oružja i preuzimaju veću odgovornost unutar NATO-a. Ipak, rat u Ukrajini razotkrio je mnogo dublji problem: sigurnost se ne stvara samo novcem, nego zalihama streljiva, protuzračnom obranom, industrijom, logistikom i političkom spremnošću na zajedničko djelovanje. Europa je napokon prepoznala opasnost. Pitanje je može li se pripremiti na vrijeme.
Europa se desetljećima ponašala kao da je veliki rat na njezinu tlu postao povijesna kategorija.
Vojske su smanjivane, skladišta pražnjena, proizvodne linije zatvarane, a obrana kontinenta u velikoj se mjeri oslanjala na vojnu moć Sjedinjenih Američkih Država. Europske države gradile su zajedničko tržište, socijalne sustave i energetsku povezanost, vjerujući da će trgovina i gospodarska međuovisnost postupno potisnuti geopolitiku.
Ruska invazija na Ukrajinu srušila je tu pretpostavku.
Europa danas ponovno govori o mobilizaciji, zaštiti granica, vojnoj industriji, civilnoj pripravnosti i odvraćanju. Obrambeni proračuni rastu brže nego u bilo kojem razdoblju nakon završetka Hladnog rata. No iza velikih brojki ostaje pitanje koje se više ne može odgađati:
Može li Europa postati vojno sposobna prije nego što bude prisiljena dokazati da jest?
Rekordna potrošnja još nije stvarna vojna moć
Države članice Europske unije potrošile su tijekom 2025. godine približno 418 milijardi eura na obranu, što je oko 20 posto više nego godinu prije. Europska obrambena agencija očekuje da bi izdvajanja tijekom 2026. mogla dosegnuti približno 454 milijarde eura.
Europske članice NATO-a i Kanada također su tijekom 2025. povećale obrambenu potrošnju za gotovo 20 posto. NATO navodi da su sve članice Saveza prvi put prijavile izdvajanja koja dosežu ili premašuju raniji cilj od dva posto BDP-a.
Na summitu u Den Haagu članice NATO-a prihvatile su ambiciju prema kojoj bi do 2035. godine trebale izdvajati ukupno pet posto BDP-a za obranu i sigurnosno povezane aktivnosti. Od toga bi 3,5 posto bilo namijenjeno izravnim vojnim sposobnostima, a dodatnih 1,5 posto kritičnoj infrastrukturi, kibernetičkoj sigurnosti, vojnoj mobilnosti i civilnoj otpornosti.
Na papiru, Europa je pokrenula najveći obrambeni zaokret u posljednjih nekoliko desetljeća.
Ali novac nije brigada.
Proračun nije sustav protuzračne obrane. Potpisani ugovor nije isporučena raketa. Najavljena tvornica nije streljivo u skladištu, a rast izdvajanja ne znači automatski da europske vojske mogu zajednički voditi dugotrajan sukob visokog intenziteta.
NATO i europske institucije otvoreno upozoravaju da povećanje potrošnje mora biti pretvoreno u proizvodne kapacitete, zalihe, infrastrukturu i stvarno raspoložive vojne snage. Upravo je spora proizvodnja opreme i streljiva jedan od najvećih izazova novog obrambenog ciklusa.
Europa više nema glavni problem s priznavanjem opasnosti. Ima problem s brzinom pretvaranja novca u vojnu sposobnost.
Ukrajina je pokazala kako izgleda rat koji Europa nije očekivala
Rat u Ukrajini postao je najvažnija vojna lekcija za Europu nakon Drugoga svjetskog rata.
Pokazao je da se suvremeni rat istodobno vodi topništvom, oklopnim snagama, krstarećim i balističkim projektilima, besposadnim letjelicama, satelitima, elektroničkim ometanjem, kibernetičkim operacijama i informacijskim ratovanjem.
Pokazao je i nešto što su mnoge europske vojske gotovo zaboravile: u velikom ratu presudna nije samo tehnološka kvaliteta nego i količina.
Sofisticirani sustavi mogu biti iscrpljeni masovnim napadima jeftinijih dronova i projektila. Skupa obrambena raketa može biti potrošena na mnogo jeftiniju metu, dok protivnik pokušava zasititi obranu velikim brojem napada.
Najosjetljivije područje ostaje protuzračna i proturaketna obrana. Ukrajina je početkom kolovoza 2026. ponovno zatražila dodatne presretače, dok su NATO i pojedine članice pokušavali pronaći raspoložive zalihe zbog intenzivnih ruskih raketnih udara.
To nije samo ukrajinski problem.
Europske države također moraju štititi velike gradove, vojne baze, luke, zračne luke, elektrane, rafinerije, podatkovne centre i prometna čvorišta. Za dugotrajan sukob nisu dovoljne pojedinačne baterije protuzračnih sustava. Potrebne su duboke zalihe raketa, povezani radari, senzori, zapovjedni sustavi i proizvodnja koja može neprekidno nadoknađivati potrošeno.
Buduća obrana Europe neće počivati samo na tenkovima i borbenim zrakoplovima. Počivat će na mreži radara, satelita, dronova, presretača, elektroničkog ratovanja i industrije koja ih može proizvoditi u velikim količinama.
Amerika ostaje ključna, ali Europa više ne može živjeti od pretpostavki
Sjedinjene Američke Države i dalje raspolažu sposobnostima koje Europa ne može brzo nadomjestiti.
To uključuje strateški zračni transport, satelitsko izviđanje, zapovjednu infrastrukturu, proturaketnu obranu, određene vrste preciznog naoružanja, golema logistička sredstva i nuklearno odvraćanje.
Zbog toga ozbiljna europska obrambena politika ne može biti građena protiv NATO-a niti umjesto NATO-a.
Ipak, Washington već godinama zahtijeva da europske države preuzmu veći dio odgovornosti za vlastiti kontinent. Taj pritisak postao je još izraženiji dok se američka sigurnosna pozornost dijeli između Europe, Indo-Pacifika i Bliskog istoka.
To ne znači nužno kraj transatlantskog savezništva. To znači kraj europske sigurnosne udobnosti.
Europa više ne može planirati obranu na pretpostavci da će američke snage, rakete, zrakoplovi i logistika u svakoj budućoj krizi biti raspoloživi u neograničenom broju.
Europska strateška autonomija zato ne bi trebala značiti udaljavanje od Amerike. Trebala bi značiti da europski dio NATO-a može braniti vlastiti prostor i onda kada je američka pomoć ograničena ili usmjerena prema drugom dijelu svijeta.
Snažnija Europa nije alternativa NATO-u. Ona postaje uvjet njegove dugoročne vjerodostojnosti.
Sljedeći napad možda neće početi tenkovima
Europske države pripremaju se za klasični vojni sukob, ali se sigurnosna prijetnja sve više širi u prostor između mira i otvorenog rata.
Podmorski kabeli, plinovodi, električne mreže, telekomunikacije, satelitske veze, luke, željeznice i podatkovni centri mogu biti napadnuti ili sabotirani bez formalne objave rata.
Takva operacija može biti dovoljno ozbiljna da izazove gospodarsku štetu i društvenu nestabilnost, ali dovoljno nejasna da oteža dokazivanje odgovornosti i zajednički odgovor saveznika.
U baltičkoj regiji posebno se upozorava na moguće provokacije, napade na infrastrukturu i operacije čiji bi cilj bio unijeti nesigurnost i podjele među članicama NATO-a.
Granica između rata i mira postaje sve manje vidljiva.
Država može imati moderne borbene zrakoplove, a ipak biti paralizirana kibernetičkim napadom. Može imati tenkove, ali ne i mostove koji mogu podnijeti njihovu težinu. Može imati vojnike, ali ne i željeznice, ceste i gorivo potrebne da ih brzo premjesti prema ugroženoj granici.
NATO zato ne ulaže samo u oružje nego i u logističku infrastrukturu. Cilj je omogućiti brzo i trajno premještanje snaga prema istočnom i sjevernom krilu Saveza.
U stvarnoj krizi brzina može biti važnija od brojnosti. Vojska koja stigne prekasno može biti snažna samo na papiru.
Obrambena industrija ponovno postaje pitanje suvereniteta
Europa je nakon Hladnog rata svoju vojnu industriju prilagodila vremenu manjih narudžbi i ograničenih vojnih operacija.
Proizvodne linije radile su sporije, zalihe su se smanjivale, a mnoge države prihvatile su model u kojem se skupa vojna oprema proizvodi u malim serijama i naručuje tek kada se pojavi potreba.
Rat u Ukrajini zahtijeva suprotno: masovnu proizvodnju, velike zalihe, brze popravke i kontinuirano nadomještanje gubitaka.
Europska komisija kroz plan Readiness 2030 želi omogućiti mobiliziranje do 800 milijardi eura dodatnih obrambenih ulaganja. Cilj je povećati proizvodnju, olakšati zajedničke nabave i smanjiti administrativne prepreke koje usporavaju razvoj obrambenih projekata.
No novac je samo jedan dio problema.
Za novu tvornicu streljiva potrebne su dozvole, energija, stručni radnici, eksplozivi, kemijske sirovine, sigurni dobavni pravci i višegodišnji ugovori. Proizvođači neće ulagati milijarde ako očekuju da će politički interes nestati nakon prve promjene vlasti ili mogućeg primirja u Ukrajini.
Europa zbog toga mora prijeći s povremenih narudžbi na dugoročno industrijsko planiranje.
Država koja u ratu potpuno ovisi o tuđoj proizvodnji ovisi i o tuđim zalihama, tuđim rokovima i tuđim političkim prioritetima.
Obrambena industrija više nije samo gospodarska djelatnost.
Ona ponovno postaje dio državnog suvereniteta.
Najveći problem nije samo oružje nego političko jedinstvo
Europa nema jednu granicu, jednu vojsku ni jednu procjenu prijetnje.
Poljska, Finska i baltičke države Rusiju promatraju kao neposrednu sigurnosnu opasnost. Države južne Europe istodobno upozoravaju na nestabilnost Bliskog istoka i sjeverne Afrike, zaštitu pomorskih pravaca, migracijske pritiske i sigurnost Mediterana.
Francuska naglašava europsku stratešku autonomiju i vlastiti nuklearni kapacitet. Njemačka povećava ulaganja i vojnu ulogu, ali još prolazi kroz političku i društvenu prilagodbu novom sigurnosnom vremenu.
Države na istoku žele više vojnika, protuzračne obrane i teškog naoružanja. Pomorske države traže zaštitu mora, luka i komunikacijskih pravaca. Manje članice strahuju da će nove obveze premašiti njihove financijske i demografske mogućnosti.
Povećanje obrambene potrošnje već opterećuje proračune pojedinih velikih europskih država. Ostvarivanje novih ciljeva bit će posebno teško za zemlje koje se već suočavaju s visokim dugom, slabijim rastom i pritiscima na socijalnu potrošnju.
Zato rasprava o obrani nije samo vojna.
To je rasprava o tome hoće li europske vlade građanima objasniti zašto više novca odlazi na vojsku, kako će zaštititi socijalnu stabilnost i mogu li postići dogovor koji će trajati duže od jednoga izbornog ciklusa.
Europa ne mora imati potpuno jednake sigurnosne prioritete. Ali mora imati zajedničku procjenu glavnih prijetnji i dogovor o tome tko razvija koje sposobnosti.
Bez toga će veći proračuni proizvesti više nacionalnih sustava, ali ne nužno i snažniju zajedničku obranu.
Hrvatska nije promatrač na rubu kontinenta
Hrvatska u novoj europskoj sigurnosnoj arhitekturi nije nevažna periferija.
Nalazi se na Jadranu, u blizini politički osjetljivog zapadnog Balkana i na sjecištu srednjoeuropskih, mediteranskih i jugoistočnih prometnih pravaca. Članica je Europske unije i NATO-a, a njezine luke, energetska infrastruktura, zračni prostor i prometni koridori imaju širu savezničku važnost.
Hrvatska je tijekom 2026. izdvajala oko 2,1 posto BDP-a za obranu, a službeni je cilj doći do tri posto do 2030. te do 3,5 posto izravnih obrambenih izdvajanja do 2035. godine, uz dodatna ulaganja u aktivnosti povezane sa sigurnošću.
Modernizacija borbenog zrakoplovstva, nabava novih oklopnih sustava, ulaganja u protuzračnu obranu i ponovno uvođenje temeljnog vojnog osposobljavanja pokazuju da se hrvatska obrambena politika već prilagođava novom vremenu.
Ali hrvatska strategija ne bi smjela postati samo popis skupih nabava.
Za državu veličine Hrvatske važnije je razviti nekoliko sposobnosti u kojima može biti ozbiljan i pouzdan saveznik nego pokušavati imati sve.
Hrvatski prioriteti trebali bi uključivati:
- zaštitu jadranskog zračnog i pomorskog prostora;
- protuzračnu i protudronsku obranu;
- nadzor kritične infrastrukture;
- kibernetičku sigurnost;
- logistiku prema jugoistoku Europe;
- razvoj domaće proizvodnje dronova, komunikacijske opreme, streljiva i drugih vojnih tehnologija.
Posebno je važan razvoj industrije.
Hrvatska ne može proizvoditi svaki složeni vojni sustav, ali može odabrati područja u kojima već ima znanje, iskustvo ili tržišnu priliku. U novoj europskoj obrambenoj ekonomiji neće biti dovoljno samo kupovati opremu iz inozemstva.
Bit će potrebno sudjelovati u proizvodnji, održavanju, razvoju i izvozu.
Položaj Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji i Kosovu dodatno povećava važnost stabilnosti zapadnog Balkana. Svako ozbiljno narušavanje regionalne sigurnosti imalo bi izravne političke, gospodarske i sigurnosne posljedice za Hrvatsku.
Zbog toga hrvatska obrambena politika mora istodobno gledati prema NATO-ovu istočnom krilu, Jadranu i vlastitom neposrednom susjedstvu.
Europa ne treba kopiju američke vojske
Europski cilj ne bi trebao biti izgradnja umanjene kopije oružanih snaga Sjedinjenih Država.
Europa ima drukčiju geografiju, demografiju, političku strukturu i sigurnosne potrebe.
Potrebna joj je obrana koja može zaštititi gradove i infrastrukturu od projektila i dronova, brzo premještati postrojbe, održavati velike zalihe, čuvati mora i podmorske komunikacije te odgovoriti na kibernetičke i hibridne napade.
Takav sustav mora povezivati nacionalne vojske, NATO, Europsku uniju, obrambenu industriju, tehnološke tvrtke, energetiku, promet, civilnu zaštitu i zdravstvene sustave.
Jer veliki sukob ne bi pogodio samo vojnike.
Pogodio bi električnu mrežu, opskrbu hranom, bolnice, banke, internet, promet i svakodnevni život milijuna građana.
Obrana više nije izdvojeni posao ministarstava i vojski. Ona ponovno postaje pitanje otpornosti cijeloga društva.
Utrka se ne vodi samo protiv Rusije nego protiv vremena
Europa je napokon prihvatila da sigurnost ima cijenu.
Još nije dokazala da zna tu cijenu pretvoriti u stvarnu sposobnost.
Proračuni rastu, ugovori se potpisuju, nove tvornice najavljuju, a političari ponovno govore jezikom odvraćanja. Međutim, stvarna spremnost neće se mjeriti konferencijama ni obećanjima.
Mjerit će se količinom raspoloživog streljiva, brojem operativnih sustava protuzračne obrane, brzinom premještanja postrojbi, sigurnošću energetskih i komunikacijskih mreža te sposobnošću europskih država da zajednički donesu odluku prije nego što kriza preraste u rat.
Najveća opasnost nije samo mogućnost da protivnik postane snažniji.
Najveća opasnost jest da europski sigurnosni zaokret bude sporiji od svijeta koji ga je izazvao.
Europa se naoružava.
Pitanje je hoće li se na vrijeme i osposobiti.
