Detalji

Redakcija hrvati.eu

Kulturna Bastina

20 Svibanj 2026

Pregleda: 663

Postoje rane koje se vide tek kad starica raširi dlan.

Na prvi pogled, to su samo plavičaste crte. Križić na nadlanici. Sitni ornament oko zapešća. Ograda. Kolo. Grančica. Nekad znak na prsima, nekad na čelu, nekad na rukama koje su cijeli život mijesile kruh, krunile kukuruz, molile krunicu, prale dječju odjeću i zakapale mrtve.

Ali tko zna čitati tu kožu, zna da to nisu ukrasi.

To su arhivi.

Na tim rukama, rukama naših prabaka, baka i majki iz Bosne i Hercegovine, zapisano je ono što često nije ulazilo u službene povijesti: strah djevojčice pred tuđom vlašću, zavjet majke da će dijete ostati ono što jest, otpor jedne male katoličke zajednice koja nije imala vojske, države ni moći, ali je imala tijelo. I na tom tijelu znak.

Taj se običaj zvao različito: sicanje, bocanje, bockanje, križićanje, križevi. U etnološkoj literaturi najčešće se opisuje kao tradicionalno tetoviranje katolika, osobito Hrvatica katolkinja, u Bosni i Hercegovini. KIN — baza znanja Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu — opisuje ga kao vrijednu jedinicu bosanskohercegovačke nematerijalne kulturne baštine, osobito vezanu uz srednju Bosnu, Ramu, Kupres, Jajce i druga područja.

Znanstveni rad Tonija Hercega iz 2017. godine, objavljen u časopisu Hum, navodi da je riječ o važnoj etnološkoj pojavi u kulturnoj povijesti BiH, koja se uglavnom prakticirala kod ženskog dijela populacije i koja je u osmanskom razdoblju dobila novo konfesionalno značenje: zaštitu života i identiteta pred islamizacijom.

To je hladni akademski jezik. I mora postojati. Ali iza njega stoji nešto mnogo teže.

Stoji majka koja gleda kćer i zna da joj ne može obećati sigurnost.

Stoji baka koja iglom, čađom, medom i molitvom u dječju kožu ne unosi modu, nego granicu.

Stoji djevojčica od deset, dvanaest ili petnaest godina koja još nije razumjela sve razloge odraslih, ali je znala da joj se na ruku stavlja znak koji neće moći skinuti nikada.

Detalji

Redakcija hrvati.eu

Kulturna Bastina

18 Svibanj 2026

Pregleda: 217

U vremenu u kojem se glazba sve češće mjeri brzinom pregleda, trajanjem trenda i algoritmom koji odlučuje što će čovjek čuti prije nego što sam odabere, postoje pjesme koje ne pristaju na kratki vijek. One ne žive od buke, nego od pamćenja. Ne ulaze u narod zato što su nametnute, nego zato što ih ljudi prepoznaju kao nešto svoje. U hrvatskoj glazbi, osobito u onom njezinu dalmatinskom, višeglasnom, morskom i tvrdoglavom dijelu, malo je sastava koji su tako snažno premostili put od pjacete do Arene kao što su to učinili Tomislav Bralić i klapa Intrade.

Njihova priča počinje u Zadru, 7. ožujka 1985. godine, u gradu u kojem je kamen uvijek imao dobar sluh za ljudski glas. Ime Intrade nije izabrano slučajno. Dolazi iz zbirke Intrade san popi Ljube Stipišića Delmate, jednoga od najvažnijih čuvara dalmatinske glazbene baštine. Već u tom imenu bila je upisana sudbina klape: pjesma kao žeđ, pjevanje kao potreba, glas kao pripadnost.

No Intrade nisu nastale u gotovu i sigurnu prostoru. Zadar, za razliku od nekih drugih dalmatinskih sredina, nije tada imao onu snažnu klapsku infrastrukturu na koju bi se mladi pjevači mogli jednostavno nasloniti. Nije bilo dovoljno stati u red i nastaviti tradiciju. Trebalo ju je ponovno osvojiti. Trebalo je učiti, slušati, pokušavati, izlaziti pred publiku, odlaziti u Omiš, na festival koji je za klape bio i ostao nešto više od natjecanja: svojevrsni sud časti dalmatinske pjesme.

Ondje, na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu, Intrade su vrlo rano pokazale da nisu prolazna skupina zaljubljenika, nego ozbiljan glasbeni organizam. Na prvom nastupu osvojile su nagradu za najbolje debitante i drugo mjesto po glasovima publike. U klapskom svijetu to nije bio samo uspjeh; to je bila objava da se iz Zadra pojavljuje klapa koja zna poštovati tradiciju, ali se ne boji vlastita puta.

Detalji

Redakcija hrvati.eu

Kulturna Bastina

24 Prosinac 2025

Pregleda: 314

Božić u Zagrebu nije samo blagdan u kalendaru. To je vrijeme kada grad, od Gornjega grada do najtiših kvartova, uspori korak i prodiše drugačije. Ulice se obuku u svjetlost, prozori zamirišu na kolače, a ljudi, makar nakratko, govore tiše i slušaju pažljivije.

U Zagrebu se Božić ne slavi glasno. On se živi polako, s poštovanjem prema običajima i sjećanjima koja se prenose iz kuće u kuću, o čemu redovito pišemo u rubrici Kultura.

Detalji

Redakcija hrvati.eu

Kulturna Bastina

12 Prosinac 2025

Pregleda: 312

Postoje ljudi čiji se život ne može ispričati suhim nizom godina, nagrada i naslova. Takvi životi traže priču. Traže rečenicu koja pamti ono što narod osjeća, ali rijetko zna izgovoriti. Oliver Dragojević bio je upravo takav čovjek – glas koji nije pripadao pozornici, nego obali, kamenu i tišinama Dalmacije, o čemu često pišemo u rubrici Kultura.

Rođen u Splitu, a oblikovan morem Vele Luke, Oliver nije pripadao samo jednom mjestu. Pripadao je svima koji su ikada stajali pred morem u sumrak, slušajući kako valovi govore ono što ljudi ne znaju. Njegov glas bio je produžetak tog govora – tih, topao i nenametljiv, poput same Hrvatske kakvu opisujemo u rubrici Hrvatska danas.

Detalji

Redakcija hrvati.eu

Kulturna Bastina

12 Prosinac 2025

Pregleda: 466

Postoje glumci koji osvoje vještinom, oni koji impresioniraju disciplinom i oni rijetki koji u kadar unesu nešto što nije tek naučeno, nego proživljeno. Fabijan Šovagović pripada ovoj trećoj vrsti: umjetnicima čija se gluma ne može svesti samo na tehniku, jer u njoj uvijek postoji sloj životnog iskustva, jezika i šutnje. Njegova snaga nije bila u spektaklu, nego u pouzdanju – kad bi se pojavio na pozornici ili pred kamerom, lik je odmah dobivao težinu.

Rođen 4. siječnja 1932. u Ladimirevcima, a preminuo 1. siječnja 2001. u Zagrebu, Šovagovićev životni i umjetnički put simbolično povezuje slavonsku ravnicu i urbani kulturni centar. Taj put nije bio bijeg od zavičaja, nego njegovo pretvaranje u umjetnički kapital.