Kada se na posavskom horizontu ukaže velika betonska silueta, široka poput obećanja, jasno je da se ne radi o običnoj infrastrukturi. Novi most na Savi kod Stare Gradiške, zajedno s modernim graničnim prijelazom, mijenja kartu regije ne crtajući nove granice, nego brišući stare udaljenosti. Ovo nije samo tehnički objekt – ovo je dugo čekani dah razvoja za zajednice koje su predugo bile razvučene između nostalgije i birokratskih zastoja.
Granica koja je desetljećima bila sinonim za čekanje, nervozu i prometne čepove sada se pretvara u snažan prometni i gospodarski koridor. Ne koči, nego ubrzava. Ne dijeli, nego povezuje.
Na početku — kao i uvijek u ovoj našoj balkanskoj opereti — pukne vijest kao granata bačena u kasno nedjeljno poslijepodne. „Napadnuta časna sestra u Zagrebu! Imigrant! Nož! Allahu ekber!“ Čitav jedan svijet se uznemiri, proključa, uzvitla poput lonca u kojem kipti nečija izmaštana apokalipsa. A ljudi, ti naši dobri, blagi, kršćanski ljudi, potrče, pohitaju, razmile se kao mravi koji znaju samo jedno: treba lomiti, vikati, optuživati. Treba urlati da se probudu oni koji spavaju, iako nitko odavno više ne spava.
U državi u kojoj je buka stalna — politička, medijska, emocionalna — najtiše stvari često prođu neprimijećeno. Ili ih, točnije, ne želimo primijetiti. Jedna od tih tihih pošasti jest kocka. Ne ona nevina, stoljetna zabava iz seoskih gostionica, nego njezina moderna, industrijalizirana, digitalno podmazana verzija. Kocka kao algoritam. Kocka kao navika. Kocka kao društveni simptom.
Nije to samo priča o aparatima koji trepere u zadimljenim lokalima, niti o virtualnim casinima otvorenima dvadeset četiri sata dnevno. To je, prije svega, priča o ljudima koji u tom treperenju traže nešto što im svakodnevica više ne nudi: uzbuđenje, bijeg, nade koje traju samo onoliko koliko traje okret bubnja ili bljesak ekrana. Kocka je, zapravo, savršena metafora društva koje je izgubilo sigurnost, a pronašlo iluziju.
Zemlja iz koje se odlazi i zemlja koja se priziva u mislima nisu uvijek ista Hrvatska. U jednoj su slike djetinjstva, toplina obitelji, mirisi zavičaja, oni dugi nedjeljni stolovi i osjećaj pripadnosti koji se ne može naučiti. U drugoj je birokracija, politika koja se ponavlja poput loše ploče, plaće koje ne prate cijene i društvo koje prečesto stoji u mjestu. Između te dvije Hrvatske živi golema dijaspora, rasuta od Kanade do Australije, od Irske do Njemačke, i sve više postaje ogledalo u kojem se vidi ono što u zemlji ne želimo priznati.
Tri do četiri milijuna ljudi hrvatskog podrijetla izvan države brojka je koja sama po sebi govori dovoljno. To su generacije koje su odlazile iz različitih razloga i valova, svaki sa svojim teretom. Oni prije sto godina odlazili su zbog gladi i rada, nakon Drugog svjetskog rata zbog politike i straha, šezdesetih i sedamdesetih zbog ekonomskih prilika koje ih ovdje nisu čekale, devedesetih zbog rata i tranzicije, a posljednjih deset godina zato što se Europa otvorila, a Hrvatska nije pratila ritam njezine razvijenosti.
Špijun. Riječ koja u našoj svakodnevici zvuči kao nešto daleko, filmsko, poput egzotičnog suvenira iz svijeta Bonda, Bournea i hollywoodskih napetosti. A zapravo, špijun nije fikcija – on je stvarnost. Tiha, banalna i jeziva u isto vrijeme.
U sjeni veleposlanstava, vojnih baza i hotelskih soba u Zagrebu, Beogradu, Bruxellesu i Moskvi, vodi se bitka koja nikada ne dospijeva na naslovnice. Ili, bolje rečeno, dospijeva tek kad već gori – kad netko bude uhićen, kad se nađu kompromitirane poruke, kad se ljubavna priča
Piše: Redakcija hrvati.eu
U vrijeme kad sateliti lete nad Marsom, kad umjetna inteligencija piše knjige, a korporacije raspravljaju o vječnom životu, negdje u ruševinama Gaze, Donbasa, Sudana ili Afganistana – dijete traži komad kruha. Drugo spava u šatoru pod kišom. Treće umire u bolnici bez struje. Četvrto gleda kako mu roditelje izvlače ispod ruševina.
To nisu scene iz prošlosti. To su slike iz jučerašnjeg dana.
I dok političari potpisuju dogovore pred kamerama, a novinske agencije prebrojavaju „kolateralne štete“, svijet šuti pred najtežim pitanjem našeg doba:
Jesmo li doista dopustili da djeca postanu statistika u ratovima odraslih?