U hrvatskoj povijesti postoje dokumenti koji su veći od vlastita pergamenta. Neki su sačuvani u kamenu, neki u arhivima, a neki u kolektivnom sjećanju, ondje gdje povijest prestaje biti samo niz datuma i postaje dokaz identiteta. Pacta Conventa pripada toj trećoj skupini: tekstu koji je istodobno povijesni problem, politički argument i gotovo nacionalni simbol.
Je li Hrvatska 1102. godine s Ugarskom sklopila ugovor? Je li hrvatsko plemstvo slobodno prihvatilo Kolomana Arpadovića za kralja? Ili je cijela priča kasnija konstrukcija, napisana kako bi se poraz pretvorio u pravni kontinuitet, a gubitak samostalne dinastije u dokaz državnosti?
Odgovor nije jednostavan, ali upravo zato je važan.
Na kršu između Dalmacije, Hercegovine i Bosne, gdje su se u 19. stoljeću sudarali carstva, porezi i glad, nastaju likovi koji ne pripadaju samo povijesti nego i savjesti. Andrijica Šimić bio je jedan od njih: za vlasti odmetnik, za dio naroda zaštitnik i simbol otpora. Njegova priča, i danas živa u pjesmi i predaji, govori manje o jednome čovjeku, a više o vremenu u kojem je pravda često bila daleka, a kazna brza.
Nema naroda na Balkanu koji bi se mogao pohvaliti jednostavnim sjećanjem. Naša se povijest nikada nije pisala mastilom, nego krvlju, suzama, prkosom, opsjenama i poluistinama. A na raskrižju tih lomova, u onoj magli gdje se sudske presude sudaraju s nacionalnim mitovima, stoji lik generala Slobodana Praljka — za neke simbol otpora, za druge sudska činjenica, za treće tragična figura jednog vremena koje je sve iz nas izvuklo: i najbolje i najgore.
Hrvatska ga pamti onako kako pamti svoje najkontroverznije sinove: ne jednim licem, nego tisućom zrcala. Jer Praljak nije bio tipičan general. Bio je čovjek paradoksa. Redatelj, intelektualac, čovjek kazališta, pa onda vojnik; umjetnik koji se našao u ratu; profesor koji se našao na bojištu; čovjek koji je volio knjige, a završio u rovovima. Takve sudbine Balkan rađa kao da mu je to posao.
Josip ban Jelačić (1801.–1859.) jedna je od najvažnijih osoba hrvatske povijesti 19. stoljeća. Rođen je 16. listopada 1801. u Petrovaradinu, u plemićkoj obitelji Jelačića od Bužima, poznatoj po dugoj vojnoj tradiciji. Kao mladić školovao se u Terezijanskoj vojnoj akademiji u Beču, a vojnu karijeru započeo je u Vojnoj krajini, gdje je stekao ugled hrabrog i pravednog časnika.
Šibenik, povijesni dalmatinski grad smješten na obali Jadrana, ušao je u svjetske anale tehničke povijesti zahvaljujući događaju koji se zbio 28. kolovoza 1895. godine. Te večeri, točno u 20:20 sati, gradske ulice zasjale su pod svjetlom električnih lampi – i to ne bilo kakvih, nego prvih na svijetu koje su bile napajane izmjeničnom strujom.
Dok su mnoga europska središta i dalje svijetlila pod petrolejskim ili plinskim lampama, Šibenik je predvodio tehnološku revoluciju. Bio je to skok u modernitet koji je ovaj jadranski grad zauvijek upisao u globalnu povijest inovacija.
Sinj, Hrvatska – Usred kamenite dalmatinske zagore, u gradiću smještenom podno planine Kamešnice, svakog kolovoza odjekuje topot konja, zvuk sablji i slavodobitni povici tisuća okupljenih. Nisu to prizori iz filma niti muzejska rekonstrukcija, već živa tradicija. Sinjska alka, jedinstvena viteška igra koja se u kontinuitetu održava već više od 300 godina, mnogo je više od folklora. Ona je ogledalo identiteta jednoga naroda, kolektivno sjećanje na otpor i čin tihe prkosne pobjede.
Imamo 610 gostiju i nema članova online
