Nema naroda na Balkanu koji bi se mogao pohvaliti jednostavnim sjećanjem. Naša se povijest nikada nije pisala mastilom, nego krvlju, suzama, prkosom, opsjenama i poluistinama. A na raskrižju tih lomova, u onoj magli gdje se sudske presude sudaraju s nacionalnim mitovima, stoji lik generala Slobodana Praljka — za neke simbol otpora, za druge sudska činjenica, za treće tragična figura jednog vremena koje je sve iz nas izvuklo: i najbolje i najgore.
Hrvatska ga pamti onako kako pamti svoje najkontroverznije sinove: ne jednim licem, nego tisućom zrcala. Jer Praljak nije bio tipičan general. Bio je čovjek paradoksa. Redatelj, intelektualac, čovjek kazališta, pa onda vojnik; umjetnik koji se našao u ratu; profesor koji se našao na bojištu; čovjek koji je volio knjige, a završio u rovovima. Takve sudbine Balkan rađa kao da mu je to posao.
Josip ban Jelačić (1801.–1859.) jedna je od najvažnijih osoba hrvatske povijesti 19. stoljeća. Rođen je 16. listopada 1801. u Petrovaradinu, u plemićkoj obitelji Jelačića od Bužima, poznatoj po dugoj vojnoj tradiciji. Kao mladić školovao se u Terezijanskoj vojnoj akademiji u Beču, a vojnu karijeru započeo je u Vojnoj krajini, gdje je stekao ugled hrabrog i pravednog časnika.
Šibenik, povijesni dalmatinski grad smješten na obali Jadrana, ušao je u svjetske anale tehničke povijesti zahvaljujući događaju koji se zbio 28. kolovoza 1895. godine. Te večeri, točno u 20:20 sati, gradske ulice zasjale su pod svjetlom električnih lampi – i to ne bilo kakvih, nego prvih na svijetu koje su bile napajane izmjeničnom strujom.
Dok su mnoga europska središta i dalje svijetlila pod petrolejskim ili plinskim lampama, Šibenik je predvodio tehnološku revoluciju. Bio je to skok u modernitet koji je ovaj jadranski grad zauvijek upisao u globalnu povijest inovacija.
Sinj, Hrvatska – Usred kamenite dalmatinske zagore, u gradiću smještenom podno planine Kamešnice, svakog kolovoza odjekuje topot konja, zvuk sablji i slavodobitni povici tisuća okupljenih. Nisu to prizori iz filma niti muzejska rekonstrukcija, već živa tradicija. Sinjska alka, jedinstvena viteška igra koja se u kontinuitetu održava već više od 300 godina, mnogo je više od folklora. Ona je ogledalo identiteta jednoga naroda, kolektivno sjećanje na otpor i čin tihe prkosne pobjede.
Od pamtivijeka, dok su se paleolitske ruke pipkale surovost kamena i dok su prve koprene civilizacija prekrivale zgrčena tla Mezopotamije, rata je bilo. I bit će ga. Rat, taj vječni hir ljudske naravi, ta krvava ekonomija moći, plamen koji povijest kuje u nesalomivu spiralu osvajanja i otpora, isti je danas kao što je bio u onim dalekim vremenima kad su carevi iz zmajevskih prijestolnica krotili zemlju i sudbinu.
Sun Tzu, taj dalekoistočni sofist rata, taj general s perom i mačem, ta sjenka iza zastava dinastija koje su se uzdizale i padale poput plime i oseke Kineskog mora, nije zapisao samo teoriju vojevanja već i gorku filozofiju opstanka. Njegovo Umijeće ratovanja nije tek militaristički traktat o pokretima trupa, opsadnim spravama i logistikama bojišta – ono je pjesma o prirodi moći, priručnik dvorskih igara, diplomatskih plesova, obmana i strategija preživljavanja u svijetu gdje su ljudi oduvijek bili i lovci i lovine.
Povijest je neiscrpan izvor inspiracije, a posebno oni trenuci koji u sebi nose tragediju, hrabrost i duboku ljudsku emociju. Takav je slučaj s posljednjim pismom koje je hrvatski ban Petar Zrinski napisao svojoj supruzi Katarini 29. travnja 1671. godine, večer prije svog pogubljenja u Bečkom Novom Mjestu. Ovo pismo, jedno od najdirljivijih dokumenata hrvatske prošlosti, nadahnulo je mnoga umjetnička djela, uključujući i pjesmu čija je objava simbolično tempirana u 19 sati – vrijeme kada je Zrinski zapisao svoje posljednje riječi voljenoj Katarini.
