Postoje države koje rastu tiho, mukotrpno, kroz institucije, autoceste, luke, europske fondove, pogreške, korekcije i dug put prema ozbiljnosti. I postoje politike koje žive od buke. Od neprijatelja. Od tabloida. Od vječne ugroženosti. Od izmišljene bitke protiv susjeda, jer bez te bitke narod bi se možda okrenuo prema vlastitoj kuhinji i pitao: tko nam je pojeo državu?
Hrvatska danas nije savršena zemlja. Daleko od toga. Ima korupcije, demografskih rana, skupe hrane, iseljavanja, političke taštine, lokalnih moćnika, previše stranačkog kadroviranja i premalo poniznosti pred vlastitim građanima. Ali Hrvatska je, unatoč svemu, ušla u europski prostor iz kojeg se vidi horizont. Članica je Europske unije od 2013., u europodručju i Schengenu od 2023. godine, dio je političkog, sigurnosnog i gospodarskog okvira koji ne rješava sve probleme, ali državu gura prema standardima koje Balkan sam sebi često ne bi nametnuo. Europska unija službeno navodi Hrvatsku kao članicu EU od 2013., članicu europodručja od 2023. i Schengena od 2023. godine.
Tu počinje drama Aleksandra Vučića.
Ne zato što je Hrvatska bezgrešna. Nego zato što Hrvatska više nije ondje gdje bi je velikosrpska politička mašta željela vidjeti: u čekaonici, u defenzivi, u kompleksu manje vrijednosti, u ulozi vječnog krivca i objekta beogradske propagande. Hrvatska je danas u Europskoj uniji, u Schengenu, u eurozoni, u NATO-u, na Jadranu, na karti europske energetike, turizma, sigurnosti i prometa. Ona nije više samo susjed. Ona je mjerilo. A mjerila najviše bole one koji su vlastitu politiku izgradili na zrcalu u kojem uvijek vide tuđu krivnju, a nikad vlastitu odgovornost.
Hrvatski jastreb uspona nije ptica bahatosti. To nije simbol mržnje prema ikome. To je slika zemlje koja se, nakon rata, ruševina, tranzicijskih grijeha i svojih vlastitih zabluda, ipak uspjela zakačiti za europski vlak. Taj vlak ne vozi uvijek brzo. Nekad kasni, nekad škripi, nekad mu kondukteri izgledaju kao birokrati bez duše. Ali ipak ide prema uređenijem sustavu. Prema pravilima. Prema tržištu od stotina milijuna ljudi. Prema prostoru u kojem je sudac ipak važniji od vođe, zakon važniji od tabloida, a statistika jača od mitinga.
Prema najnovijoj prognozi Europske komisije, Hrvatska je 2025. ostvarila rast BDP-a od 3,4 posto, a za 2026. očekuje se rast od 2,7 posto, uz daljnje širenje zaposlenosti i stopu nezaposlenosti koja bi se trebala stabilizirati ispod 5 posto. Svjetska banka također ocjenjuje da je hrvatski rast u 2025. ostao solidan, oko 3,2 posto, potaknut privatnom potrošnjom, rastom realnog raspoloživog dohotka i priljevom sredstava Europske unije.
To nisu brojke za nacionalno opijanje. To su brojke za ozbiljnu državu koja mora raditi još više. Hrvatska još uvijek ima niži BDP po stanovniku od prosjeka Europske unije; službeni profil EU navodi hrvatski BDP po stanovniku od 29.000 eura prema 38.100 eura prosjeka EU. Dakle, nema mjesta za trijumfalizam. Ali ima mjesta za samopoštovanje. Jer nije isto biti zemlja koja svoje probleme rješava unutar europskih institucija i zemlja čija vlast proizvodi probleme kako bi njima vladala.
Srbija pod Aleksandrom Vučićem godinama živi od političkog paradoksa: želi europske novce i tržište, ali ne želi europsku disciplinu; želi biti kandidat za Europsku uniju, ali njeguje medijski i politički mentalitet opsade; govori o stabilnosti, a proizvodi stalnu napetost; priča o miru, a tabloidi, režimski megafoni i politički poslušnici svakodnevno kopaju rovove protiv susjeda, oporbe, studenata, novinara, Hrvata, Albanaca, Crnogoraca, svakoga tko se u određenom trenutku mora pretvoriti u neprijatelja.
U toj konstrukciji Hrvatska ima posebnu ulogu. Ona je dežurni simbol. Kad treba pokriti unutarnju krizu, spomene se Hrvatska. Kad se mora mobilizirati nacionalistički refleks, spomene se Hrvatska. Kad studenti izađu na ulice, kad se pitaju pitanja o korupciji, institucijama, nasilju, medijima i odgovornosti, zgodno je opet vratiti se na stare slike: ustaše, neprijatelji, zavjere, strani centri moći. To je politika koja građanima ne nudi budućnost, nego stalno reciklira emocionalni otpad prošlosti.
Ali najopasnije nije to što Vučić napada Hrvatsku. Hrvatska to može preživjeti. Preživjela je i gore. Najopasnije je to što takva retorika razara Srbiju iznutra. Jer narod koji svakoga dana sluša da su mu svi drugi krivi, prestaje tražiti odgovornost od vlastitih vođa. Društvo koje se hrani tabloidnim bijesom na kraju ne proizvodi građane, nego navijače režima. A država u kojoj su tabloidi jači od institucija, kriminalne afere jače od sudskih epiloga, a vođa jači od sustava, ne ide prema Europi. Ona ide prema vlastitoj močvari.
Europska komisija je u izvješću o Srbiji za 2025. navela da su pregovori Srbije s EU otvoreni još 2014., ali da je do tada otvoreno 22 od 35 poglavlja. Izvješće posebno naglašava potrebu napretka u temeljnim područjima kao što su vladavina prava, borba protiv korupcije, sloboda medija i usklađivanje s vanjskom i sigurnosnom politikom EU. Analitičari European Policy Centrea ističu da Europska komisija od Srbije traži konkretne rezultate u borbi protiv korupcije, jačanju vladavine prava, neovisnosti pravosuđa, slobodi medija, izbornoj reformi i suzbijanju dezinformacija.
To je jezgra problema. Ne Hrvatska. Ne Zapad. Ne “strani plaćenici”. Ne studenti. Ne novinari. Ne Crna Gora. Ne Kosovo. Problem je sustav u kojem vlast stalno proizvodi izvanjsku dramu kako bi sakrila unutarnju prazninu.
Informer i slični tabloidi nisu samo mediji. Oni su politička infrastruktura. Oni su dimne bombe. Njihova funkcija nije informirati javnost, nego uzbuditi masu, obilježiti neprijatelja, zastrašiti kritičara i svakoga dana proizvesti osjećaj da je Srbija okružena, ugrožena, napadnuta, izdana. Takav medijski model ne stvara narodnu snagu. On stvara kolektivnu nervozu. Stvara društvo koje viče, ali ne razgovara. Društvo koje se kune u dostojanstvo, a dopušta da ga vrijeđaju naslovnice. Društvo koje se hvali poviješću, a boji se slobodnih izbora i slobodnih medija.
Prema Reuters Institute Digital News Reportu za 2025., Srbija je na Svjetskom indeksu slobode medija Reportera bez granica pala na 96. mjesto od 180 zemalja, što je navedeno kao njezin najlošiji rezultat u 23 godine; isti pregled spominje i nalaze srpskog Vijeća za tisak o tabloidima među kojima je i Informer. Reporteri bez granica upozoravaju da je nasilje nad novinarima u Srbiji dosegnulo zabrinjavajuću razinu, a europske organizacije za slobodu medija 2026. upozorile su na spiralu fizičkog nasilja, prijetnji, online kampanja blaćenja, nekažnjivosti i političke kontrole medijskog prostora.
To je stvarni pad. Ne pad zbog Hrvatske. Ne pad zbog Bruxellesa. Ne pad zbog zavjere. Nego pad društva u kojem istina postaje neprijatelj režima.
Vučićeva politika prema Hrvatskoj zato nije samo vanjskopolitička taktika. To je unutarnjopolitička terapija strahom. Hrvatska mu treba kao negativac u predstavi. Jer ako se pozornica ugasi, publika bi mogla vidjeti kulise: zarobljene institucije, pritisnute medije, spor europski put, korupcijske afere, organizirani kriminal koji se godinama spominje u političkom i istraživačkom kontekstu, te društvo umorno od stalnog izvanrednog stanja.
Tu treba biti precizan: nije cijela Srbija Vučić. Nije srpski narod Informer. Nisu srpski studenti, novinari, profesori, radnici i normalni ljudi krivi za režimsku propagandu. Naprotiv, upravo su oni često prve žrtve takvog sustava. Srbija ima hrabre ljude, ozbiljne intelektualce, poštene novinare, časne obitelji i mlade koji ne žele živjeti u političkom zoološkom vrtu stalnih neprijatelja. Ali upravo zato je Vučićeva retorika opasna: ona ne vrijeđa samo Hrvatsku, ona ponižava i Srbiju, jer građanima Srbije stalno nudi manje od onoga što zaslužuju.
Srbija zaslužuje više od tabloida. Više od vođe koji svakog kritičara pretvara u izdajnika. Više od politike koja Bruxellesu govori jedno, Moskvi drugo, Pekingu treće, a vlastitom narodu četvrto. Više od vječnog stajanja na mostu između Istoka i Zapada, dok most polako trune pod nogama.
Hrvatska, sa svim svojim slabostima, danas ima ono što Vučićeva politika ne može proizvesti: strateški smjer. Hrvatska zna gdje pripada. U Europi. U zapadnom sigurnosnom krugu. U prostoru u kojem su granice otvorene prema saveznicima, a ne prema mitovima. To ne znači da je Hrvatska završila posao. Dapače, pravi posao tek počinje: veće plaće, bolja demografija, pametnija industrija, snažnija poljoprivreda, manje korupcije, više obrazovanja, povratak iseljenih, jačanje institucija i ozbiljnija briga za Hrvate u Bosni i Hercegovini.
Ali Hrvatska ima platformu za uspon. Srbija pod Vučićevom politikom ima platformu za vječnu krizu.
Zato je simbol hrvatskog jastreba važan. Jastreb ne mora graktati da bi bio snažan. Ne mora se dokazivati svakom tabloidu. Ne mora odgovarati na svaku uvredu iz Beograda. Dovoljno je da leti više. Da gradi. Da se uređuje. Da čuva svoje granice, svoju slobodu, svoje saveze i svoje dostojanstvo. Najbolji odgovor na Vučićevu retoriku nije histerija. Najbolji odgovor je uspješna Hrvatska.
Uspješna Hrvatska je najveća provokacija svakoj politici koja živi od toga da Hrvatsku prikazuje kao propalu, ustašku, neprijateljsku, slabu ili ovisnu. Jer kad Hrvatska raste, propaganda gubi tlo. Kad hrvatski radnik ima bolju plaću, kad hrvatski student slobodno putuje, kad hrvatska luka dobije europsku važnost, kad hrvatska putovnica otvara vrata, kad hrvatska država sjedi za europskim stolom, tada se ruši cijela mitologija onih koji su desetljećima narodu prodavali priču da je povijesna osveta važnija od budućnosti.
Vučić može govoriti protiv Hrvatske koliko hoće. Može slati svoje tabloide u nove kampanje. Može svaku krizu pretvarati u spektakl. Ali ne može promijeniti jednu jednostavnu činjenicu: Hrvatska je ušla u prostor u kojem se države mjere institucijama, rastom, savezima i vjerodostojnošću. Srbija će, dok god joj politika ostaje zarobljena u propagandi, strahu i kontroliranom kaosu, ostati kandidat koji stalno govori da ide prema Europi, ali se svako malo vraća u mračnu sobu vlastitih devedesetih.
I tu je konačna razlika.
Hrvatska mora još puno čistiti pred svojim vratima. Ali vrata su joj otvorena prema Europi.
Vučićeva Srbija stalno pokazuje prstom prema tuđem dvorištu, dok joj vlastita kuća gori od nepravde, medijskog mraka, korupcijskih sumnji i političke bahatosti.
Hrvatski jastreb ne treba mrziti Srbiju da bi letio. On samo mora znati da se ne spušta u blato svaki put kad ga iz blata netko doziva.
A Srbija? Srbija će se spasiti tek onda kada prestane vjerovati onima koji joj Hrvatsku nude kao neprijatelja, a vlastitu slobodu kao luksuz koji se mora odgoditi. Jer nijedno društvo ne pada zato što ga kritizira susjed. Pada onda kad više ne smije kritizirati samo sebe.
