Djeca pod bombama: Jesmo li kao čovječanstvo zakazali?
Piše: Redakcija hrvati.eu
U vrijeme kad sateliti lete nad Marsom, kad umjetna inteligencija piše knjige, a korporacije raspravljaju o vječnom životu, negdje u ruševinama Gaze, Donbasa, Sudana ili Afganistana – dijete traži komad kruha. Drugo spava u šatoru pod kišom. Treće umire u bolnici bez struje. Četvrto gleda kako mu roditelje izvlače ispod ruševina.
To nisu scene iz prošlosti. To su slike iz jučerašnjeg dana.
I dok političari potpisuju dogovore pred kamerama, a novinske agencije prebrojavaju „kolateralne štete“, svijet šuti pred najtežim pitanjem našeg doba:
Jesmo li doista dopustili da djeca postanu statistika u ratovima odraslih?
Nema sigurnih zona
U XXI. stoljeću – stoljeću koje se hvalilo napretkom, ljudskim pravima i globalnim poretkom – djeca još uvijek umiru od mina, snajpera, granata, gladi i bolesti koje smo odavno znali izliječiti. Nema sigurnih zona.
U Siriji je, prema podacima UNICEF-a, više od 12.000 djece ubijeno ili ranjeno u deset godina rata. U Jemenu, 2,2 milijuna djece pati od akutne pothranjenosti. U Sudanu – tisuće nestale. U Ukrajini, školske klupe zamijenjene su podrumima. U Gazi, 40% žrtava su djeca.
A koliko je njih zauvijek izgubilo djetinjstvo – to nitko ne zna.
Tko su ta djeca?
To nisu neka „tuđa djeca“. To su djeca koja su voljela crtati. Koja su igrala nogomet. Koja su imala snove – postati liječnici, vojnici, pjesnici. Djeca koja su možda prvi put rekla „mama“ netom prije nego što je eksplodirala granata. Djeca koja nikada neće znati što je bezbrižno ljeto.
Jesmo li ih mi izdali? Jesmo li ih zaboravili? Ili smo samo navikli da ih viđamo – na vijestima, u prolazu, pa skrolamo dalje?
Rat kao trajno stanje
Rat više nije iznimka. On postaje pozadina života za sve veći dio svijeta. I ne, to nisu samo ratovi u klasičnom smislu – to su migracije, bande, siromaštvo, trgovina djecom, radna eksploatacija. Djeca se regrutiraju. Djeca se prodaju. Djeca se koriste kao živi štit.
Uglavnom – šute. Ne pišu protestne parole. Ne daju intervjue. Ne lobiraju. I zato njihova patnja ostaje tiha.
Ali ta tišina – optužuje sve nas.
Gdje je svijet?
Svijet koji reagira na sve, ali ne na suze djece – je li to svijet kojemu želimo pripadati?
Dijelimo zastave, bojkotiramo proizvode, gasimo profile – ali kad dijete plače bez hrane, bez doma, bez roditelja – nismo sigurni tko je kriv, pa šutimo.
UN, EU, NATO, BRICS, OESS, G7, G20 – svi imaju izjave, deklaracije, summite. Ali djeca nemaju moć. Njih nitko ne poziva na pregovore.
A mi?
Gdje smo mi – ljudi?
Ima li smisla graditi budućnost ako ju uništavamo upravo u onima koji su jedini zaista nevini? Jesmo li kao društvo, kao civilizacija, toliko zaboravili što znači biti čovjek?
Nisu li oči djeteta koje traži zagrljaj jača poruka od svake vojne parade? Nije li mali crtež mira na zidu skloništa snažniji od svih tenkova?
Naše je vrijeme isteklo
Ne pišemo više ove riječi za političare. Pišemo ih za nas. Jer ako još uvijek imamo dušu, savjest i osjećaj – onda moramo znati:
Patnja djeteta nije nuspojava civilizacije. Ona je njezino najdublje prokletstvo.
Možemo to zaustaviti. Ili ćemo, možda po posljednji put, morati priznati: da čovječanstvo više ne zaslužuje vlastitu budućnost.
