Kad se Hrvatska pretvori u vino: pijana geografija jednog naroda
Postoji ta jedna posebna stvar kod Hrvata – nešto što se ne može objasniti turistima, iako oni to najčešće prvi osjete. Ne radi se o pjesmi, o nogometu, ni o beskrajnoj sposobnosti da se posvađamo sami sa sobom. Radi se o vinu. Da, o vinu, tom najstarijem hrvatskom religioznom artefaktu, starijem čak i od institucije koja ga je neslužbeno prisvojila.
Jer u Hrvatskoj, vino nije samo alkoholno piće. Vino je geografska karta, osobna iskaznica, obiteljsko stablo i medicinski dopust. Vino je forma opstanka. I baš zato ova mala zemlja proizvodi vina koja osvajaju svijet, dok se mi doma svađamo oko toga tko ima bolje – Istra, Dalmacija ili Slavonija.
Istarska malvazija: bijelo zlato nacije koja više voli crno na bijelo
Ako u Istru dođe stranac i ne ponudi mu se malvazija, to se tamo vodi kao zločin iz nehata. Malvazija je, kako bi rekli istarski pjesnici, vino koje te ne poljubi – nego te diskretno primi pod ruku i odvede u sumrak nad Motovunom. Elegantna, kultivirana, gospodski mirna. Idealno vino za narod koji je, povijesno gledano, rijetko bio miran.
Ali malvazija nije postala slavna zato što je dobra – nego zato što su Istrijani tvrdoglavi. Trebalo je svijetu doviknuti da nešto postoji, a oni su to dovikivali dovoljno glasno da je svijet napokon rekao: “Dobro, dobro, čuli smo! I da, stvarno je odlično.”
Graševina: najveća žrtva hrvatske skromnosti
Slavonci proizvode graševinu već stoljećima, ali s tolikom samozatajnošću da čovjek pomisli kako je riječ o nekom nacionalnom sramu. Graševina je, paradoksalno, najpoznatija i najpodcjenjenija sorta koju imamo. Svježa, pitka, iskrena — vino koje se ne pretvara da je nešto drugo.
Problem je što se slavonski vinari još uvijek ponašaju kao da rade nešto sasvim običnim, dok strani sommelieri u međuvremenu u njoj otkrivaju isto ono što mi u Hrvatskoj često previdimo: sortu toliko fleksibilnu da od nje možeš napraviti sve — od lagane ljetne kapljice do predikatnog nektara koji bi i anđele uvjerio da ostanu živjeti u Kutjevu.
Plavac mali: vino koje se rodi na suncu i odrasta na tvrdoglavosti
Što reći o Plavcu malom, a da već nije napisano u kratkoj priči o Dalmaciji? To je vino koje ne možeš proizvesti ako ne vjeruješ u čuda. Jer brati grožđe na Dingaču, na nagibu koji prkosi gravitaciji, zadatak je koji bi NASA proglasila nepouzdanim.
Plavac mali je vino koje te ne pita jesi li spreman. On te upozna s Mediteranom tako da ti prvo udari šamar, pa te onda zagrli. Vino s karakterom, taninima kao kamen s Brača i energijom koja se može opisati samo kao: “Još jednu bocu, molim.”
Strancima je fascinantno što je Plavac mali genetski rođak Zinfandela. Nama je fascinantno što ga još uvijek nismo uspjeli pretvoriti u nacionalni izvozni fetiš, kao što je to učinila Kalifornija. Ali dobro, mi smo narod koji i more uzima zdravo za gotovo.
Pošip: otok u čaši
Ako postoji vino koje miriše na ljeto, sol i djetinjstvo u Dalmaciji, to je pošip. Bijelo vino s Korčule koje je čudom nadmašilo vlastitu geografiju. Pošip je dokaz da čovjek ne mora otići s otoka da bi postao slavan. Dovoljno je da u njemu dozrijevaš.
U svijetu je sve popularniji jer ima tu rijetku sposobnost da bude istovremeno ozbiljan i neopterećen – poput Dalmatinca koji točno zna što radi i onda ti kaže: “Ne brini, sve će bit dobro.”
Zašto hrvatska vina osvajaju svijet, a Hrvati to još nisu skužili
Odgovor je jednostavan: zato što su iskrena. U svijetu vina, autentičnost je nova valuta. A Hrvatska ih ima više nego što ima velikih nogometnih talenata, što je, priznajmo, zabrinjavajuće puno.
Hrvatska vina imaju tri ključne osobine:
- Autohtone sorte – nešto što se ne može kopirati.
- Terroir koji se čuje u čaši – a naš terroir viče.
- Vinare koji rade vina iz uvjerenja, a ne iz navike.
A najzanimljivije je to što stranci vrlo dobro znaju da imamo nešto posebno. Možda i bolje od nas samih.
Hrvatska vina kao metafora: narod koji još ne zna da je dobar u onome što radi
Problem s Hrvatskom nikad nisu bili talenti, nego skromnost i konfuzija. Hrvatska vina su najbolji dokaz toga. Imamo svjetsku kvalitetu, ali se ponekad ponašamo kao da beremo grožđe samo zato što nam je bilo dosadno.
I zato, dok se naše boce polako probijaju kroz vinske karte od Londona do Tokija, doma i dalje raspravljamo čiji je pršut bolji i može li se gemišt smatrati ozbiljnim pićem.
A svijet u međuvremenu otkriva ono što smo mi cijelo vrijeme imali pred nosom: da je Hrvatska zapravo velika vinska zemlja, samo zapakirana u malenu državu.
I možda je baš u tome sva ljepota priče.
