Dokle više “Ustaše i Partizani”? Vrijeme je za Hrvatsku iznad etiketa

Dokle više Ustaše i Partizani. Dokle više podjela koje se vraćaju kao refren, svaki put kad ponestane stvarnih odgovora na stvarne probleme. Hrvatska je divna zemlja: puna mogućnosti, ljepote, tradicije, iskustva i one dobre, stare mudrosti. Još uvijek imamo ono što se u nekim zemljama izgubilo — ili se gubi pred našim očima — pa onda, u potrazi za sobom, pokušavaju iznova sklapati identitet kao razbijeno staklo.

Pitanje je jednostavno, a teško: moramo li i mi ići putem tuđih grešaka, ili možemo učiti iz njih?

Imamo bogatstvo u onome što nam je dano: prirodu, prostor, more i planine, plodne ravnice i tvrdi krš. Ali imamo i nešto jednako važno — vrijednosti koje još nisu izbrisane: tradiciju, kulturu, vjeru (za mnoge), prkos, ponos i onu iskrenu, tvrdoglavu ljubav prema Domovini. Svijet nam se često divi baš zbog te veze s vlastitim, zbog osjećaja pripadnosti koji se ne može kupiti.

I zato ovo treba reći jasno: ne mislim da trebamo srljati desno. Ne mislim ni da se trebamo držati lijevo kao da je to jedina karta identiteta. Razum nije rođen da bira etikete. Razum je rođen da bira rješenja.

Domovinski rat: temelj moderne, demokratske Hrvatske

Postoji jedno mjesto na kojemu se, unatoč svim razlikama, možemo razumjeti: Domovinski rat. Ne kao parola, ne kao alat za prepucavanje, nego kao temelj moderne Hrvatske. U tom vremenu nastala je naša država kakvu danas živimo — demokratska, međunarodno priznata, europska, sa svojim ustavnim poretkom i odgovornošću prema vlastitim građanima.

Žrtve Domovinskog rata nisu fusnota. One su moralni temelj. One su razlog zbog kojeg si ne smijemo dopustiti luksuz da stalno živimo u ideološkim rovovima prošlog stoljeća. Taj rat nije bio borba za jednu ideologiju, nego borba za pravo na slobodu, vlastitu državu i demokratski izbor.

Upravo zato, kad govorimo o budućnosti, najpoštenije je reći: moderna Hrvatska ne počiva na starim etiketama. Počiva na obrani, na žrtvi, na pobjedi i na odluci da državu gradimo demokratskim alatima — zakonima, institucijama, izborima, radom, odgovornošću i poštenjem.

Prošlost je važna — ali nije jedina adresa našeg identiteta

U 20. stoljeću ovim su prostorima hodale teške ideologije, i iza svake su ostali ožiljci, strahovi i podjele. To nisu teme za navijanje, nego za ozbiljnost: za pijetet prema žrtvama, za istinu bez selektivne amnezije i za odbijanje da se mrtvi koriste kao gorivo za dnevnopolitičke obračune.

Kad društvo stalno živi u rovovima prošlosti, onda ne vidi cestu ispred sebe. A mi cestu moramo vidjeti: demografiju, gospodarstvo, školstvo, pravedne institucije, sigurnost, modernu državu koja je i dom i sustav.

Hrvatska odlučuje o Hrvatskoj

Ako će itko mijenjati Hrvatsku, onda smo to mi. Ne Trump. Ne Njemačka. Ne Francuska. Ne bilo tko izvana. Dio smo Europe — i to je dobro. Ali članstvo ne znači podaništvo. Članstvo znači partnerstvo.

Europa može biti naša snaga ondje gdje smo slabi: u standardima, institucijama, tržištu, znanju, povezivanju i sigurnosnoj suradnji. A Hrvatska Europi ima što dati: iskustvo borbe za slobodu, osjećaj identiteta, kulturu, geografsku i stratešku važnost, i – najvažnije – narod koji zna što znači braniti dom.

Europa i svijet: vrijeme “skinutih rukavica”

Uvijek će biti teško. Uvijek ćemo se boriti za svoj položaj — na Balkanu, u Europi, u svijetu. To ne smijemo zaboraviti. Europa je, čini se, predugo birala put manjeg otpora, a onda se iznenadila kad su se pravila igre promijenila.

U takvom svijetu Europa se mora učvrstiti, a Hrvatska u Europi mora biti aktivna, a ne pasivna. Ne kao netko tko šuti i čeka, nego kao netko tko predlaže, gradi i traži rješenja. I tu dolazimo do jednostavne usporedbe koju svi razumijemo.

Kao u nogometu: ne pristajemo na dno

U nogometu smo dokazali da možemo među najbolje. Nismo veliki brojem, ali jesmo karakterom. I to je lekcija i za politiku i za društvo: ne moramo biti na dnu Europe da bismo bili “mirni”. Moramo biti pri vrhu – znanjem, radom, organizacijom i samopoštovanjem.

To znači prestati se dijeliti kao da nam je to jedino nasljeđe. To znači poštovati Domovinski rat kao temelj moderne Hrvatske. To znači koristiti demokratske alate da popravljamo ono što ne valja. I to znači vjerovati da Hrvatska može bolje — jer već je pokazala da može.

Ne moramo se zvati ni ovako ni onako da bismo bili svoji. Dovoljno je da budemo odgovorni. Dovoljno je da budemo zajedno. I dovoljno je da se sjetimo: Hrvatska je nastala iz slobode — i zato se gradi slobodom.