Legenda kaže da su Hrvati ubili vlastitoga kralja i zato stoljećima ostali pod tuđom vlašću. Povijesni izvori, međutim, otkrivaju sasvim drukčiju priču.
Malo je priča iz hrvatske povijesti koje su toliko duboko ušle u narodnu svijest kao legenda o smrti kralja Dmitra Zvonimira. Prema predaji, Hrvati su ubili vlastitoga kralja jer ih je želio povesti u rat za oslobođenje Kristova groba. Dok je umirao, Zvonimir ih je navodno prokleo da više nikada neće imati vladara iz vlastitoga naroda.
Stoljećima poslije ta je priča služila kao objašnjenje hrvatskih poraza, političke podčinjenosti i života pod tuđim dinastijama. Kada bi država nestajala, kada bi se odluke o Hrvatskoj donosile u Beču, Budimu, Pešti ili Beogradu, ponovno se govorilo o Zvonimirovoj kletvi.
Ali što se doista dogodilo 1089. godine?
Je li hrvatski kralj ubijen rukama vlastitoga naroda ili je riječ o legendi nastaloj stoljećima nakon njegove smrti? I zašto je ta legenda postala toliko snažna da je mnogim Hrvatima gotovo zamijenila povijesnu činjenicu?
Kralj između Hrvatske, Ugarske i Rima
Dmitar Zvonimir vladao je Hrvatskom od 1075. do 1089. godine. Prije dolaska na prijestolje bio je ban na području tadašnjega slavonskog dukata, a njegov položaj dodatno je učvrstio brak s Jelenom Lijepom, kćeri ugarskoga kralja Bele I. i sestrom budućih ugarskih kraljeva Geze I. i Ladislava I.
Za kralja ga je u listopadu 1075. godine u bazilici svetih Petra i Mojsija u Solinu okrunio papinski izaslanik Gebizon. Zvonimir je tom prilikom papi Grguru VII. prisegnuo na vjernost i prihvatio obvezu plaćanja godišnjega danka. Istodobno je dobio papinsku zaštitu i međunarodno priznanje svojega kraljevskog položaja.
Njegova vladavina bila je razdoblje relativne političke stabilnosti. U pisanim izvorima naziva se kraljem Hrvatske i Dalmacije, a njegova se vlast protezala i na pojedine dalmatinske gradove i otoke. Osorski građani nazivali su ga „našim kraljem“, dok Bašćanska ploča svjedoči o njegovoj vlasti na otoku Krku i čuva najpoznatiji zapis njegova imena na hrvatskom jeziku.
Zvonimir je bio povezan sa zapadnim kršćanskim svijetom, papinstvom i reformskim pokretima unutar Crkve. Upravo će ta povezanost poslije postati jedan od temelja legende o njegovoj smrti.
Kako glasi legenda?
Prema najpoznatijoj verziji priče, papa i bizantski car pozvali su kralja Zvonimira da sa svojim velikašima i vojskom sudjeluje u pohodu za oslobođenje svetih mjesta.
Zvonimir je zato sazvao sabor kod „pet crkava u Kosovi“, na prostoru današnje Biskupije kraj Knina. Kada je okupljenim velikašima i ratnicima pročitao poziv na vojni pohod, oni su se pobunili. Nisu željeli napustiti svoje domove, žene i djecu niti ratovati u dalekoj zemlji.
Razjarena gomila tada je, prema legendi, napala kralja i smrtno ga ranila.
Dok je ležao u krvi, Zvonimir je navodno prokleo Hrvate da više nikada neće imati gospodara svojega jezika ni kralja iz vlastitoga naroda.
Upravo je ta dramatična slika – dobri kralj, nevjerni narod, prolivena krv i kazna koja traje stoljećima – omogućila legendi da nadživi gotovo sve druge priče iz vremena hrvatskih narodnih vladara.
Problem koji ruši priču
Najveći problem legende nalazi se u njezinoj kronologiji.
Zvonimir je umro u prvoj polovici 1089. godine. Papa Urban II. pozvao je europske kršćane u Prvi križarski rat tek 1095. godine, šest godina nakon Zvonimirove smrti. Hrvatski kralj zato nije mogao biti ubijen jer je pokušavao povesti Hrvate u križarski pohod koji još nije bio proglašen.
Ni suvremeni dokumenti ne govore o ubojstvu. Isprava njegova nasljednika Stjepana II. od 8. rujna 1089. spominje „nedavno preminuloga kralja Zvonimira“, ali ne navodi da je kralj ubijen, da je došlo do pobune ili da je nad hrvatskim narodom izrečena kletva.
Jednako je važno što priča o ubojstvu nije zapisana u izvoru nastalom u Zvonimirovo vrijeme. Pojavljuje se u dodatku takozvane hrvatske redakcije Ljetopisa Popa Dukljanina, teksta koji se datira između 14. i 16. stoljeća. To znači da je legenda zapisana najmanje nekoliko stoljeća nakon događaja koje navodno opisuje.
Suvremena historiografija zbog toga ne prihvaća priču o Zvonimirovu ubojstvu kao pouzdanu povijesnu činjenicu. Povjesničari uglavnom zaključuju da je umro pod nerazjašnjenim okolnostima, ali ne postoje čvrsti dokazi da su ga na saboru ubili hrvatski velikaši ili narod.
Zašto je legenda nastala?
Činjenica da priča nije povijesno pouzdana ne znači da je nevažna. Naprotiv, legenda može otkriti mnogo o vremenu u kojem je nastala i o potrebama društva koje ju je prenosilo.
Jedno od mogućih objašnjenja jest da je trebala opravdati dolazak ugarske dinastije Arpadovića na hrvatsko prijestolje. U legendi su Hrvati prikazani kao narod koji je ubio dobroga i zakonitoga kralja. Nakon takva zločina gubitak vlastite dinastije mogao se prikazati kao pravedna kazna.
Ugarski kralj u pojedinim verzijama priče dolazi u Hrvatsku ne kao osvajač, nego kao osvetnik ubijenoga Zvonimira i obnovitelj reda. Time se vlast Arpadovića mogla prikazati kao moralno i politički opravdana posljedica hrvatske krivnje.
Legenda je tako složeno pitanje nasljeđivanja prijestolja, dinastičkih veza, sukoba velikaša i dolaska ugarskih vladara pretvorila u jednostavnu priču: Hrvati su ubili vlastitoga kralja i zbog toga izgubili državu.
Povijest je gotovo uvijek složenija. Ali legenda je lakša za pamćenje.
Od srednjovjekovne priče do nacionalne traume
Zvonimirova kletva tijekom vremena prestala je biti samo priča o jednom kralju. Postala je način na koji su Hrvati pokušavali objasniti vlastitu povijest.
Nakon 1102. Hrvatska nije jednostavno nestala niti je ostala bez svih obilježja državnosti. Hrvatsko plemstvo, ban, sabor i zasebna politička prava nastavili su postojati u različitim oblicima. Ipak, činjenica je da se hrvatska kruna našla u rukama stranih dinastija, a hrvatske zemlje stoljećima su bile povezane s većim državnim zajednicama.
U takvim okolnostima legenda o kletvi dobila je snažan emocionalni smisao.
Više nije govorila samo o Zvonimirovoj smrti, nego o osjećaju da Hrvati ne upravljaju potpuno vlastitom sudbinom. Postala je simbol unutarnje nesloge, nepovjerenja prema vlastitim vođama i uvjerenja da narod sam ruši ono što bi ga moglo spasiti.
U 19. stoljeću priča je ulazila i u političke rasprave o odnosu Hrvatske i Ugarske. U 20. stoljeću, tijekom čestih promjena država i režima, služila je kao pesimistično objašnjenje zašto Hrvati navodno ne mogu stvoriti ili sačuvati samostalnu državu.
Tako je srednjovjekovna legenda postupno postala nacionalna trauma.
Je li kletva završila stvaranjem Hrvatske?
Krajem 20. stoljeća pojavila se nova verzija priče. Govorilo se da je Zvonimir prokleo Hrvate na devetsto ili tisuću godina te da je kletva završila stvaranjem samostalne Republike Hrvatske.
Takvo tumačenje bilo je emocionalno snažno. Nakon stoljeća života u različitim državnim zajednicama, hrvatska neovisnost mogla se prikazati kao povratak povijesnoga prava i konačno oslobođenje od drevne kazne.
Ali izvorna legenda ne određuje trajanje kletve. U njoj se ne spominje ni devetsto ni tisuću godina. Govori se da Hrvati više nikada neće imati gospodara svojega jezika. Tvrdnja o vremenski ograničenoj kletvi kasnija je politička i popularna nadogradnja.
Osim toga, od Zvonimirove smrti 1089. do političkih promjena 1989. i 1990. prošlo je približno devetsto, a ne tisuću godina.
Ipak, simbolička snaga takva tumačenja nije se temeljila na preciznom računanju. Temeljila se na osjećaju da je jedan dugi povijesni krug konačno zatvoren.
Povijesna neistina, ali kulturna činjenica
Kralj Zvonimir vjerojatno nije ubijen zato što je Hrvate pokušao povesti u križarski rat. Ne postoje suvremeni dokazi da je na samrti izrekao kletvu. Najpoznatiji dijelovi priče zapisani su stoljećima poslije i sadržavaju očite kronološke pogreške.
Kao opis stvarnoga događaja, Zvonimirova kletva pripada legendi, a ne pouzdano utvrđenoj povijesti.
Ali kao dio hrvatske kulture i nacionalne svijesti ona je vrlo stvarna.
Legenda je stoljećima izražavala strah od nesloge, izdaje i gubitka države. Učila je da narod može izgubiti slobodu ne samo zbog snage svojih neprijatelja nego i zbog vlastitih podjela. Upravo je zato preživjela mnogo dulje od brojnih povijesno vjerodostojnijih događaja.
Možda najveća pogreška nije vjerovati ili ne vjerovati u kletvu. Najveća bi pogreška bila legendu prihvatiti kao zamjenu za povijest.
Zvonimirova priča ne govori da su Hrvati osuđeni na propast. Ona govori koliko je snažna potreba jednoga naroda da pronađe jednostavno objašnjenje za složenu i često bolnu prošlost.
Kletva kralja Zvonimira zato nije povijesna činjenica. Ali osjećaj povijesnoga gubitka iz kojega je nastala – jest.
Izvori i dodatno čitanje:
