Europa između rata i mira: Kontinent koji traži izlaz bez gubitka vlastitih načela
Rat u Ukrajini traje godinama i do danas djeluje kao rana koja se širi kontinentom, razarajući sigurnosni poredak koji je Europa gradila desetljećima. U tom dugom i iscrpljujućem razdoblju niz mirovnih inicijativa propao je, mnoge zbog toga što Europa nije bila spremna prihvatiti kraj rata pod uvjetima koji bi nagradili agresiju. No danas se situacija mijenja: europske vlade, iscrpljene ekonomskim pritiskom i geopolitičkom neizvjesnošću, žele mir više nego ikad, ali ne po cijenu teritorijalnih ustupaka Rusiji i ne po cijenu ukrajinske cjelovitosti i državnosti. To je identitetska crta koju europski kontinent ne želi prijeći.
Europa se nalazi u paradoksalnoj situaciji. Najviše trpi posljedice rata – ekonomske, energetske, političke i društvene – ali istodobno sve manje utječe na to kako će rat završiti. Dok Rusija na bojištu mijenja stanje na terenu, a SAD nakon političkih promjena mijenja prioritete i traži svoj izlaz iz sukoba, Europa ostaje usred procesa koji sve više izmiče njezinoj kontroli. Prvi put otkako je rat počeo, kontinent se suočava s mogućnošću da o njegovoj sigurnosti, njegovoj budućnosti i njegovim granicama odlučuju drugi.
Sjedinjene Države, s obzirom na promjenu administracije, sve otvorenije naglašavaju potrebu dogovora koji će smiriti sukob i vratiti globalnu pozornost na Kinu, pacifički prostor i unutarnje američke probleme. Rusija, ojačana vojnom situacijom, ulazi u pregovore s pozicije samopouzdanja i strateške prednosti. Europa, s druge strane, želi mir, ali mir koji neće značiti nagrađivanje agresije, poništenje međunarodnog prava ni stvaranje opasnog presedana koji bi oslabio sigurnost cijelog kontinenta. Upravo zato Europa odbija ideju da se teritorijalni ustupci – bilo Donbas, bilo Zaporižje, bilo Krim – proglase „cijenom mira“. Takav mir ne bi bio mir, nego privremeno zamrzavanje sukoba koje bi Europu učinilo još ranjivijom.
Dok Moskva i Washington vode ključne razgovore o budućem okviru sigurnosti, Europa je suočena s vlastitim slabostima. Potrošila je golema sredstva na potporu Ukrajini, iscrpila svoje vojne zalihe, izgubila dio industrijske konkurentnosti i suočava se s rastućim nezadovoljstvom birača. Istodobno, europske političke elite sve teže objašnjavaju građanima zašto se unatoč sankcijama, pomoći, naoružavanju i političkim naporima rat još uvijek nastavlja. Ta kombinacija pritisaka stvara atmosferu umora, ali i straha — i upravo tu nastaje dilema koja dijeli kontinent: kako zaustaviti rat bez da se izgubi vlastiti politički i moralni integritet.
Europa danas ne želi ni beskonačni rat, ni nametnuti “mir” koji bi bio diktat Kremlja. Ne želi pregovore koji bi legalizirali teritorijalna osvajanja, niti politički aranžman koji bi Ukrajinu pretvorio u tampon-zonu bez suverenosti. Ukrajina mora ostati cjelovita i samostalna država — to je temeljni europski stav, potvrđen u svim institucijama EU-a i NATO-a, bez obzira na razlike među članicama. Iako je izvjesno da će se u jednoj fazi morati razgovarati o uvjetima prekida vatre, Europa inzistira da konačni dogovor mora biti u skladu s međunarodnim pravom i s ukrajinskim pravom na obranu vlastitog teritorija.
Istodobno, Europa se suočava s bolnom činjenicom: njezina sposobnost da utječe na ishod pregovora danas je slabija nego ikada. Američko-ruski razgovori, kakvi god bili, oblikovat će konačne odluke, dok će Europa u najboljem slučaju biti korektor, a ne autor mirovnog sporazuma. To je povijesno neugodan položaj za kontinent koji se desetljećima smatrao jednim od stupova međunarodne diplomacije i stabilnosti.
U tom kontekstu postaje jasno da je pred Europom razdoblje u kojem će se morati odlučiti hoće li biti puki promatrač svoje sudbine ili će pokušati obnoviti vlastitu geopolitičku snagu. Mir se želi, mir je potreban, ali mir koji dolazi mora biti pravedan i mora poštivati suverenitet Ukrajine. Sve drugo značilo bi priznati logiku sile, a to je logika koja bi se prije ili kasnije okrenula protiv samog europskog poretka.
Europa ne traži savršeni ishod — traži ishod koji neće poništiti njezina načela niti učiniti kontinent bespomoćnim. I zato je današnja borba Europe zapravo borba za sam smisao međunarodnog poretka: može li jedan kontinent obraniti ideju da granice ne smiju biti mijenjane tenkovima? U tom pitanju krije se puno više od Ukrajine — u njemu se krije budućnost same Europe.
