Hrvatska baština na UNESCO-ovom popisu: kako smo uspjeli sve ovo sačuvati unatoč sebi samima
Hrvati imaju jednu rijetku sposobnost: živjeti na prostoru koji izgleda kao screensaver s novog laptopa, a pritom se ponašati kao da žive na gradilištu iza trgovačkog centra. I onda se, usred sveg tog betona, plastike i apartmana “sa pogledom”, pojavi jedna ozbiljna institucija poput UNESCO-a i kaže: “Čekaj malo, ovdje zapravo ima nešto vrijedno.”
Mala Hrvatska tako ima čak 10 lokaliteta na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine – osam kulturnih i dva prirodna – plus više od dvadeset elemenata nematerijalne baštine, od ojkanja do zvončara, od čipke do suhozida.
Kameni teatar: gradovi koje turisti vole, a stanovnici napuštaju
Dubrovnik – grad koji je postao vlastiti souvenir
Stari grad Dubrovnik je onaj rijetki slučaj gdje ulaziš u grad, a zapravo ulaziš u razglednicu. UNESCO ga je uvrstio 1979. godine, kasnije ga stavio na listu ugrožene baštine zbog ratnih razaranja, pa ga potom skidao nakon obnove. Danas je ugrožen drugim oružjem – kruzerima, suvenirnicama i klimama na svakom prozoru.
Dubrovnik je možda najbolja metafora naše baštine: savršeno obnovljen, gotovo nestvaran, kao kulisa koja je izgubila dio svakodnevice, ali nije izgubila dostojanstvo.
Split i Dioklecijan – car koji je želio mir, a dobio Rivu
Kad je Dioklecijan odlučio otići u “mirovinu” na more, stvorio je jedan od najfascinantnijih spomenika kasne antike na svijetu – Dioklecijanovu palaču. Danas se u carskim podrumima održavaju koncerti, šankovi i festivali, ali kamen star 1700 godina i dalje stoički podnosi i careve i gradonačelnike.
Trogir – grad koji se nikad nije prestao slagati
Povijesna jezgra Trogira izgleda kao da je netko stoljećima slagao najljepše verzije Mediterana. Grci, Rimljani, Mlečani, turisti – svi su ostavili svoj trag, a rezultat je čudesni kameni labirint koji UNESCO smatra izvanrednim primjerom urbanog kontinuiteta.
Poreč i Šibenik – bazilika i katedrala kao kameni manifest
U Poreču, Eufrazijeva bazilika sa zlatnim mozaicima podsjeća da je Istra bila civilizirana dok se veći dio Europe još igrao paljenja sela.
U Šibeniku, katedrala sv. Jakova, građena bez ijedne cigle, izgleda kao remek-djelo renesansnog majstora koji je odlučio testirati granice kamena – i pobijedio.
Priroda koju nismo uspjeli do kraja uništiti
Plitvice – jezera koja su preživjela i rat i selfije
Plitvička jezera su prirodno čudo upisano još 1979. godine. Preživjela su rat, mine i 90-e, pa danas ponovno žive svoj tihi slapovski život – ali sada protiv nove prijetnje: rijeka autobusa.
Prašume bukve – zadnji šapat Europe
Dijelovi Paklenice i Sjevernog Velebita uključeni su u veliku europsku baštinu prašuma bukve. To su rijetka mjesta gdje možete vidjeti šumu kako je izgledala prije industrijske ere, prije ljudi, prije svega.
Stećci, tvrđave i grčki vinogradi
Stećci – misteriozni srednjovjekovni kameni spavači – razasuti su po brdima, tihi svjedoci vremena kad su ljudi živjeli između carstava i religija.
Venecijanske tvrđave u Zadru i Šibeniku dio su golemog fortifikacijskog sustava koji dokazuje da su se Mlečani bojali baš svih.
A Starogradsko polje na Hvaru čuva antički grčki katastar star 2400 godina. Suhozidi, vinogradi i puteljci izgledaju kao da će se svakog trenutka pojaviti neki zaboravljeni Helene i pitati tko mu dira lozu.
Nematerijalna baština: kako smo uspjeli pretvoriti galamu u zlato
Hrvatska ima više od dvadeset elemenata nematerijalne baštine, uključujući čipku iz Paga, Lepoglave i Hvara, zvončare iz Kastavštine, medičare sjeverne Hrvatske, drvene igračke iz Zagorja i još niz fenomena koji su nekako preživjeli modernizaciju.
Tu su i glazbeni izrazi: istarsko dvoglasje, bećarac, klapa, nijemo kolo, međimurska popevka, pa ojkanje – toliko autentično da ga UNESCO drži pod hitnom zaštitom.
U novije vrijeme upisana su i umijeća suhozidne gradnje te transhumanca – sezonska seoba stoke koju UNESCO smatra kulturnom praksom, a mi “idemo sa ovcama na pašu”.
Što nam UNESCO zapravo govori?
UNESCO-ov popis je, barem na papiru, popis onoga što je od iznimne univerzalne vrijednosti za čovječanstvo. U praksi, to je popis stvari koje mi često uzimamo zdravo za gotovo.
Imamo gradove koji preživljavaju sve – osim prekomjernog turizma. Imamo običaje koje sve rjeđe čuvaju živi ljudi, a sve češće festivali. Imamo krajolike koje generacije nisu uspjele uništiti – ali investitori u PowerPoint prezentacijama možda hoće.
A ipak, netko vani proučio je sve to i rekao: “Ovo što vi imate – vrijedi za cijeli svijet.”
Hrvatska baština kao podsjetnik da možemo – kad hoćemo
Možemo se svađati oko svega, ali činjenica je jednostavna: ova zemlja je uspjela sačuvati nevjerojatan sloj povijesti, običaja i prostora, unatoč ratu, tranziciji i raznim kreativnim oblicima samodestrukcije.
UNESCO nam ne govori da smo posebni. On nas podsjeća da je ono najbolje što imamo zapravo ono najstarije što imamo.
Gradovi u kamenu, pjesme predaka, šume koje pamte ledena doba, zvončari koji tjeraju zimu, suhozidi koji stoje bez kapi betona – sve to čini baštinu koja nije samo turistički mamac, nego identitet.
A pravo pitanje nije: “Što je UNESCO upisao?”
Nego: Jesmo li spremni čuvati sve to bolje nego što čuvamo vlastite predrasude?
