Oluja nad Krajinom – Pripovijest o povratku suvereniteta
Negdje u tom vrtlogu povijesti, na granici prošlosti i sadašnjosti, u času kada su se sunce i oblaci borili za prevlast nad krajinama dinarskog krša, započela je posljednja epizoda jednog sukoba koji je trajao predugo. Od početka devedesetih, Hrvatska se gušila pod težinom rata i neizvjesnosti, dok je velik dio njezinog teritorija ostao zarobljen između snova o miru i stvarnosti okupacije. Krajina – riječ koja je odzvanjala kao sinonim za tugu, patnju, izgubljene domove i nikad dovršene pregovore.
Godine su prolazile, pregovori su se nizali, a rezultat je ostajao isti – nijema pat-pozicija. Hrvatska je čekala, tražila rješenja pod svjetlom diplomatskih stolova, ali odgovor s druge strane bio je uvijek isti – hladan zid bez pomaka. No, jesen 1994. donijela je prve naznake da je vrijeme čekanja na izmaku. Bihać, taj posljednji bastion nesrpskog otpora u Bosni, bio je na rubu propasti. Njegov pad značio bi spajanje vojnih snaga bosanskih Srba s pobunjenim Srbima u Hrvatskoj – scenarij koji je Hrvatska morala spriječiti pod svaku cijenu.
Operacija Bljesak – Uvertira u konačni povratak
Prošla je zima u znaku planiranja. Na bojnom polju, kako to obično biva, tišina nikada nije trajala dugo. S proljećem 1995. Hrvatska vojska izvela je operaciju Bljesak, munjevit udar na zapadnu Slavoniju koji je pokazao snagu obnovljenih hrvatskih snaga. Kninska krajina je osjetila taj udar kao grom koji najavljuje nadolazeću oluju.
Mile Martić, vođa pobunjenih Srba, u očaju je pisao pismo Slobodanu Miloševiću, lamentirajući nad tragedijom svoga naroda i tražeći pomoć. No, pomoć nije stizala. Milošević je šutio. U Beogradu su, daleko od fronte, planirali vlastite interese, dok je Knin bio prepušten sudbini.
Ljeto '95 – Posljednje pripreme
Ljeto je donijelo nove udare. Operacija Ljeto '95 stavila je pod nadzor Hrvatske vojske ključne prometnice i komunikacijske pravce između Drvara, Glamoča i Bosanskog Grahova. Put prema Kninu bio je otvoren, a Srbi su se našli u poluokruženju. Ostalo je još samo jedno pitanje – kako i kada krenuti u konačno oslobođenje?
Oluja – Dan kada je povijest zakucala na vrata
Rano ujutro 4. kolovoza 1995. godine, kada se još i rosa nije osušila s lišća, nebo nad Krajinom protresli su prvi artiljerijski udari. Hrvatska vojska, obnovljena, motivirana i spremna, krenula je u svoj najveći vojni pothvat.
Fronta se protezala od Dinare do Korduna. Pet zbornih područja, na čijem su čelu stajali zapovjednici odani ideji suverene Hrvatske, napadalo je koordinirano i odlučno. Nije to bila samo vojna akcija – to je bio povratak domovine sebi samoj. Na kninskoj tvrđavi vijorila se dvadesetmetarska hrvatska zastava. Bio je to trenutak u kojem su se povijest i ponos stopili u jedno.
Kronika jedne sudbine
U svijetu su se nizale reakcije. Netko je razumio hrvatski potez, netko ga je osuđivao, ali u samoj Hrvatskoj bilo je jasno – Oluja je označila kraj jednog teškog razdoblja. Bila je to operacija kojom je vraćeno 10.400 četvornih kilometara zemlje, operacija kojom su nakon četiri godine prognani napokon dobili priliku vratiti se svojim domovima.
Epilog – Pobjeda i težina sjećanja
Za jedne je Oluja značila povratak kući, za druge odlazak bez povratka. Povijest, kako to često biva, ima dvije strane, ali jedno je neupitno – Oluja je bila trenutak kada je Hrvatska uzela sudbinu u svoje ruke. Povratak nije bio lagan, ali bio je potreban. U tišini slavonskih ravnica i među planinama Like, život se nastavio, jer kako reče jedan kroničar tog vremena: „Kada rat prestane, tek tada počinje borba s onim što je rat ostavio iza sebe.“
I tako je, između prošlosti koja se nikada ne zaboravlja i budućnosti koja se gradi korak po korak, Hrvatska nastavila svoj put. Oluja je bila više od vojne operacije – bila je simbol obnove jedne zemlje, simfonija slobode s tjeskobnim tonovima sjećanja na sve ono što je izgubljeno, ali i dobiveno.
