U hrvatskoj povijesti postoje dokumenti koji su veći od vlastita pergamenta. Neki su sačuvani u kamenu, neki u arhivima, a neki u kolektivnom sjećanju, ondje gdje povijest prestaje biti samo niz datuma i postaje dokaz identiteta. Pacta Conventa pripada toj trećoj skupini: tekstu koji je istodobno povijesni problem, politički argument i gotovo nacionalni simbol.
Je li Hrvatska 1102. godine s Ugarskom sklopila ugovor? Je li hrvatsko plemstvo slobodno prihvatilo Kolomana Arpadovića za kralja? Ili je cijela priča kasnija konstrukcija, napisana kako bi se poraz pretvorio u pravni kontinuitet, a gubitak samostalne dinastije u dokaz državnosti?
Odgovor nije jednostavan, ali upravo zato je važan.
Godina 1102.: kraj jednog svijeta
Kraj 11. stoljeća bio je za Hrvatsku vrijeme političke praznine. Nakon smrti kralja Zvonimira i nestanka snažne domaće dinastičke linije, hrvatsko kraljevstvo ušlo je u razdoblje nesigurnosti. Vlast više nije imala jasnog nasljednika, plemstvo nije govorilo jednim glasom, a susjedna Ugarska vidjela je priliku da se spusti prema jugu, prema Jadranu.
U tom se prostoru pojavljuje Koloman, ugarski kralj iz dinastije Arpadovića. Njegov prethodnik Ladislav već je otvorio pitanje hrvatske krune pozivajući se na dinastičke veze s hrvatskom kraljevskom kućom. No Koloman je bio taj koji je do kraja proveo politički projekt: nakon sukoba s hrvatskim otporom i smrti Petra na Gvozdu, 1102. godine okrunjen je u Biogradu za kralja Hrvatske i Dalmacije.
Time završava razdoblje hrvatskih narodnih vladara. Ali ne završava pitanje Hrvatske.
Što kaže Pacta Conventa?
Prema poznatoj predaji, Koloman nije jednostavno pregazio Hrvatsku. Umjesto toga, navodno je sklopio dogovor s predstavnicima dvanaest hrvatskih plemena. Ti su ga velikaši priznali za kralja, a on im je zauzvrat potvrdio posjede, povlastice, porezna izuzeća i ograničenu vojnu obvezu.
U najkraćem, poruka dokumenta glasi: Hrvatska nije osvojena kao obična pokrajina. Hrvatsko plemstvo pristalo je na novoga kralja pod uvjetima. Koloman nije bio samo pobjednik; morao je biti i prihvaćen.
Problem: dokument koji kasni dva stoljeća
Tekst koji danas poznajemo nije sačuvan kao izvorni dokument iz 1102. godine. Nema originalnog pergamenta s Kolomanovim pečatom. Nema suvremenog kraljevskog akta koji bi se mogao jednostavno položiti na stol i reći: evo ga, ugovor je tu.
Zbog toga je Pacta Conventa od 19. stoljeća postala predmet oštre rasprave. Jedni su u njoj vidjeli vjerodostojan odraz stvarnog sporazuma između Kolomana i hrvatskog plemstva. Drugi su je smatrali kasnijom krivotvorinom, pravno-političkim tekstom koji je trebao dati starinu povlasticama hrvatskih velikaša.
Između krivotvorine i povijesne istine
Najveća pogreška u raspravi o Pacta Conventa jest misliti da postoje samo dvije mogućnosti: ili je dokument potpuno autentičan, ili je sve potpuna laž.
Moguće je da tekst koji poznajemo nije izvorni ugovor iz 1102. godine, ali da čuva sjećanje na stvarni politički aranžman. Srednjovjekovna vlast rijetko se održavala samo vojnom silom. Kralj koji je želio stabilno vladati Hrvatskom morao je računati s lokalnim velikašima, njihovim posjedima, njihovom vojnom snagom i njihovim utjecajem.
Zašto je mit postao toliko snažan?
Svaki narod ima povijesne točke oko kojih se okuplja njegova politička svijest. Za Hrvate je Pacta Conventa dugo imala ulogu dokaza da hrvatska državnost nije prekinuta. Ona je govorila: nismo nestali; nismo postali obična ugarska županija; imali smo svoja prava.
U kasnijim stoljećima, osobito u sukobima oko odnosa Hrvatske i Ugarske, taj je tekst dobio novu snagu. Hrvatsko plemstvo pozivalo se na njega kako bi branilo autonomiju. U doba narodnog preporoda i modernih nacionalnih politika, Pacta Conventa postala je dio šire priče o povijesnom državnom pravu.
Ugovor, legenda ili politički mit?
Ako pod ugovorom mislimo na izvorni, autentični dokument iz 1102. godine, odgovor mora biti oprezan: takav dokument nije sačuvan, a tekst koji poznajemo nosi ozbiljne znakove kasnijeg nastanka.
Ako pod legendom mislimo na potpunu izmišljotinu bez ikakve veze sa stvarnošću, ni to nije dovoljno uvjerljivo. Jer hrvatsko-ugarski odnos nakon 1102. nije izgledao kao jednostavno brisanje Hrvatske.
Najpreciznije je reći: Pacta Conventa je politički mit u ozbiljnom povijesnom smislu riječi. Ne mit kao bajka, nego mit kao priča koja oblikuje identitet, legitimira prava i prenosi sjećanje na stvarni povijesni lom.
Povijest između pečata i pamćenja
Godine 1102. Hrvatska je izgubila domaću dinastiju. To je činjenica. Koloman je postao hrvatski kralj. I to je činjenica. No način na koji je taj prijelaz shvaćen, opravdan i zapamćen postao je predmet višestoljetne borbe.
Zato pitanje nije samo je li Pacta Conventa bila ugovor.
Pitanje je zašto je Hrvatima toliko dugo trebalo vjerovati da jest.
Odgovor se krije u dubokoj potrebi jednog naroda da u vlastitoj povijesti pronađe kontinuitet, čak i ondje gdje je vlast promijenila ruke. Pacta Conventa možda nije čvrsti kamen iz 1102., ali jest ogledalo stoljeća koja su slijedila.
U tom ogledalu Hrvatska nije vidjela samo poraz. Vidjela je pravo.
A katkad je upravo to ono što politički mit čini trajnijim od samog dokumenta.
