121 godina nakon smrti Andrijice Šimića: hajduk između zakona i narodne pravde
Na kršu između Dalmacije, Hercegovine i Bosne, gdje su se u 19. stoljeću sudarali carstva, porezi i glad, nastaju likovi koji ne pripadaju samo povijesti nego i savjesti. Andrijica Šimić bio je jedan od njih: za vlasti odmetnik, za dio naroda zaštitnik i simbol otpora. Njegova priča, i danas živa u pjesmi i predaji, govori manje o jednome čovjeku, a više o vremenu u kojem je pravda često bila daleka, a kazna brza.
Od Alagovca do odmetništva: kako se rađa hajduk
Andrija “Andrijica” Šimić rođen je 22. studenoga 1833. u selu Alagovac kod Gruda. Odrastao je u siromaštvu i u društvu u kojem je većina ljudi živjela pod teretom kmetskih obveza i nasilja jačih. Rano je, poput mnogih iz krških krajeva, radio teške poslove po tuđim imanjima i učio da se život često vodi šutnjom, a ne izborom.
U narodnom pamćenju okidač njegova odmetništva vezan je uz nepravdu i nasilje: trenutak kada “normalan život” više nije bio moguć bez poniženja. U takvim pričama granica između kriminala i otpora postaje tanka – i upravo zato su one trajne. One ne opravdavaju nasilje, ali objašnjavaju zašto su ljudi znali navijati za čovjeka s druge strane zakona.
Što je hajduk u 19. stoljeću: romantika, strah i socijalni bunt
Hajduci nisu bili jednolična pojava. U stvarnosti su to bile naoružane skupine izvan zakona koje su napadale karavane, trgovce i poreznike, ponekad iz osvete, ponekad iz nužde, ponekad zbog plijena. U predaji, međutim, hajduk često dobiva ulogu “narodnog ispravljača krivde” – čovjeka koji udara na moćne kad institucije šute.
Za Andrijicu Šimića upravo ta slika postaje ključna: u mnogim zapisima i usmenim predajama prikazuje ga se kao pravednika koji pomaže siromasima, otkupljuje zemlju, daje stoku i konje, štiti obespravljene. Ali povijesno pošteno je reći: hajdučija je uvijek i opasna zona – gdje se plemenit motiv miješa s grubom stvarnošću preživljavanja.
Legenda i dokument rijetko se poklapaju do kraja. Dokument govori kako je sustav funkcionirao. Legenda govori kako su ljudi osjećali pravdu.
Prostor pobune: krš, pećine i granice koje se prelaze pješice
Krajolik je u ovoj priči više od kulise. Krš i planine nisu bili romantično utočište, nego infrastruktura opstanka: skrovišta, prijelazi, dojavnici i mjesta gdje potjera teško prati. Šimićev hajdučki život veže se uz široko područje između dalmatinske Zagore i zapadne Hercegovine, uz putove kojima su prolazili trgovci i poreznici, ali i obični ljudi koji su često bili stiješnjeni između dviju vlasti i dviju vrsta straha.
Ako želite osjetiti kako je u kolektivnoj svijesti prostor postao dio identiteta, vrijedi pročitati i tekst o Splitu kao gradu u kojem se povijest i svakodnevica sudaraju na istim pločnicima – gradu koji će kasnije biti pozornica Šimićeva povratka iz tamnice: Split: grad koji živi u palači, a diše na rivi.
Izdaja i uhićenje 1871.: kraj slobode
Nakon godina potjera i izbjegavanja zasjeda, Šimić je izdan i uhićen 14. siječnja 1871., dok je spavao. Predaja pamti dramatične rečenice i kletve, ali jezgra događaja ostaje ista: u svijetu hajduka izdaja je najkraći put do zatvora, a zatvor najčešće znači zaborav.
U Šimićevu slučaju dogodilo se suprotno: tamnica mu je, paradoksalno, učvrstila mit.
Suđenje u Splitu: kada je jezik postao politički događaj
Suđenje Andrijici Šimiću ostalo je zapamćeno ne samo po duljini i broju svjedoka, nego i po važnoj činjenici: u javnosti se navodi kao jedno od prvih velikih sudskih ročišta u Dalmaciji vođeno na hrvatskom jeziku. U vrijeme kada je jezik bio oznaka moći, sama mogućnost da sud govori “narodnim” jezikom imala je značenje daleko izvan sudnice.
Šimić je osuđen na doživotnu robiju, a kaznu je služio u Kopru. Ta rečenica zvuči kratko, ali iza nje stoje desetljeća života koji se smanjuje na zidove, raspored i čekanje.
Trideset godina tamnice i pomilovanje: povratak “živog mita”
Nakon dugih godina zatvora, na intervencije i molbe uglednika i crkvenih velikodostojnika, Šimić je pomilovan i pušten na slobodu u prosincu 1901. godine. U Splitu je dočekan kao rijetko tko: masa ljudi na Rivi došla je vidjeti čovjeka koji je za jedne bio prijetnja poretku, a za druge dokaz da je moguće prkositi, platiti cijenu – i preživjeti.
U tom trenutku on više nije bio samo Andrijica Šimić. Postao je simbol: utjelovljenje priče koju su ljudi trebali da bi vjerovali da su nepravdi barem jednom pogledali u oči.
Smrt 1905. i kletva na groblju: posljednja scena predaje
Andrijica Šimić preminuo je 5. veljače 1905. u Runovićima. Predaja kaže da je pokopan u blizini groba čovjeka koji ga je izdao – i da je time “kletva” ispunjena. Možda se to nikada neće do kraja dokazati dokumentom, ali činjenica da se priča uporno prenosi pokazuje koliko je zajednici bilo važno da izdaja dobije završnu kaznu, makar simboličku.
Zašto je Andrijica Šimić važan i danas
Šimićev život nije priča o bezgrešnosti, nego o vremenu u kojem su ljudi pravdu često tražili izvan institucija. Zato je njegova legenda tvrdoglavo preživjela: ona nosi poruku o otporu, o solidarnosti “odozdo”, ali i upozorenje koliko brzo društvo sklizne u nasilje kad se nepravda normalizira.
U kontekstu šire povijesti Hrvata u Bosni i Hercegovini – prostora na kojem su se stoljećima lomili sustavi vlasti, identiteti i granice – Šimićeva priča pripada većoj priči o opstanku i samopoštovanju. Za taj okvir korisno je i ovo štivo: Hrvati iz Srednje Bosne: povijest, izazovi i zajedništvo te Bosanska Posavina: srce Hrvata i čuvar identiteta.
Pjesma jača od presude: gusle, tiskana epika i kulturna ostavština
O Andrijici Šimiću pjevalo se uz gusle, pričalo pod ognjištima i zapisivalo u stihovima. Tako je njegov lik, kroz deseteračke pjesme i književne obrade, prešao iz biografije u kulturni kod. I to je možda najprecizniji opis njegove “povijesne funkcije”: Šimić je postao ime koje se izgovara kad se govori o časti, prkosu i granici koju čovjek prijeđe kad više ne vjeruje da ga zakon štiti.
Izvori:
- Marko Dragić, znanstveni rad o Andrijici Šimiću (Hrčak): hrcak.srce.hr/261128
- Marko Dragić (PDF – Hrčak, prošireni prikaz): hrcak.srce.hr/file/379924
- Hrvatski biografski leksikon (LZMK) – Antun Brčić i knjižica o osudi Šimićeve čete: hbl.lzmk.hr/clanak/brcic-antun
