Izvorna glazba Posavine, Usore, Žepča i derventskog kraja: šargija, violina i glas koji pamti

U ravnici Posavine i u dolinama Usore pjesma nikad nije bila samo zabava. Ona je bila dnevnik sela, znak prepoznavanja i način da se kaže ono što se inače prešuti. Kad se na sijelu ili na svatovima spoje dva glasa, a pod njima zazvoni šargija i “proplače” violina, nastane zvuk koji se ne da kopirati. To je izvorna glazba – izvorna ne zato što je stara, nego zato što izvire iz života: iz rada, ljubavi, ponosa, šale, prkosa i nostalgije.

U hrvatskim zajednicama Bosanske Posavine (Derventa, Plehan i sela uz Savu) te u zavičajnim krugovima Usore i žepačkog kraja, ova se glazba prenosila usmeno, kroz generacije, često bez nota, ali s jasnim pravilima: kako se ulazi u dvoglas, kad se “prebaci” u kolo, gdje šargija drži temelj, a gdje violina podigne emociju. U tom svijetu pjesma je bila i razgovor i običaj i zajedničko pamćenje.

Što znači “izvorna” u ovim krajevima?

Izvorna glazba ovdje najčešće podrazumijeva pjesme koje su nastajale u narodu i živjele s narodom. Teme su prepoznatljive: ljubav i nadmudrivanje, bećarski humor, zavičaj, odlazak u tuđinu, teški trenuci i povratak. Često se pjeva dvoglasno (dva pjevača), a instrumentalna pratnja u mnogim mjestima i sjećanjima ostaje prepoznatljiv potpis: šargija i violina, ponegdje i dvojnice.

Ono što ovu glazbu čini posebnom nije samo instrumentarij, nego način pjevanja – “držanje” tona, naglasak na stihu, ulazak drugog glasa, sitni ukrasi i prijelazi koji se uče slušajući, gledajući i ponavljajući. Zato se izvorna ne uči “napamet” nego se “uđe u nju”, kao u jezik.

Geografija zvuka: Posavina, Usora, Žepče, Derventa

Posavina je ravnica i voda. Široko nebo i duga polja kao da su oblikovala i pjesmu: često ide ravno, ali nikad ravnodušno. U istom refrenu zna biti i smijeh i sjeta, kao da čovjek u istoj strofi i nazdravi i prisjeti se.

Usora i žepački kraj nose drukčiji krajolik: brežuljke, šumu, rijeke i putove koji spajaju sela. Izvorna glazba ovdje je jednako živa, često vezana uz svatove, proslave, lokalne skupove i zavičajne susrete. U dijaspori, upravo je “izvorna večer” nerijetko najkraći put natrag kući – barem na jednu noć.

Derventski kraj i širi posavski prostor dugo su prepoznati kao jaka točka “šargije i violine”. Taj zvuk nije samo stil; za mnoge je to identitet. U njemu se čuje način govora, ritam humora, ali i onaj tanki sloj nostalgije koji se pojavi čim netko spomene selo, rijeku ili staru ćupriju.

Šargija i violina: dva glasa instrumenta

U srcu ove glazbe su instrumenti koji nisu ukras, nego jezik:

• Šargija – drži ritam i temelj, “gura” pjesmu naprijed i čuva okosnicu kola.
• Violina – daje boju, ukras i emociju; zna “zapjevati” jednako snažno kao i čovjek.

Kad se to spoji s dvoglasom, nastaje ono prepoznatljivo: pjesma se ne “izvodi” nego se “živi”. I zato publika često govori da se izvornjak ne sluša samo u uhu, nego u prsima.

Braća Begić: duet koji je postao mjera Posavine

U pričama o izvornjacima hrvatskog posavskog kruga jedno ime se iznova vraća: Braća Begić. Njihov se doprinos vidi u dvije stvari. Prvo, u vjernosti tradiciji – u dvoglasu, temama, ritmu i posavskoj mjeri humora i tuge. Drugo, u tome što su kroz snimke i nastupe pomogli da taj zvuk ostane prepoznatljiv i u vremenima kad su se ljudi raseljavali i kad su se običaji lomili između zavičaja i tuđine.

U njihovim pjesmama publika prepoznaje ono što je izvorno najvažnije: jednostavan stih koji pogađa, melodiju koja nosi sjećanje i onaj osjećaj da pjesma nije “o nekom drugom” nego o tvojoj kući, tvojoj cesti i tvojoj priči.

“Ostali izvornjaci”: tradicija nije jedno ime, nego cijela mreža ljudi

Izvorna glazba Posavine, Usore i žepačkog kraja nije jedna biografija, nego mozaik. Danas djeluju brojni dueti, sastavi i svirači – neki strogo čuvaju stariji stil, neki dodaju modernije aranžmane, ali osovina ostaje ista: dvoglas, šargija, violina i kolo.

Posebno je važno da se ova tradicija često čuva kroz:

• svatove i obiteljske proslave (gdje se stil prenosi “uživo”, bez uljepšavanja),
• zavičajne klubove i kulturne udruge u Hrvatskoj i dijaspori,
• mlade svirače koji uče od starijih, po sluhu i praksi,
• snimke uživo koje su danas zamjena za nekadašnje prelo i sijelo.

Nekad se pjesma prenosila “iz kuće u kuću”. Danas se prenosi i digitalno. Ali pravilo je isto: ako nema zajednice koja to pjeva i svira s razlogom – tradicija postaje dekor. A ovdje se još uvijek pjeva s razlogom.

Zašto je izvorna glazba važna danas?

Izvorna glazba nije folklor u vitrini. Ona je živa jer je funkcionalna: služi da se ljudi prepoznaju, da se tuga izgovori bez velikih riječi, da se mladencima poželi sreća, da se prijatelj dočeka, da se tuđina preživi. U njoj je sažet i zavičaj i put – i odlazak i povratak.

Zato šargija nije samo instrument, a violina nije samo melodija. To su znakovi pripadnosti. I kad dvoglas krene, često se dogodi ono što je najbolji dokaz da tradicija živi: u istom trenutku i stariji i mlađi znaju gdje je “ulaz”, gdje je “prebačaj”, i kako se pjesma nosi do kraja.

Kako čuvati i slušati izvornu glazbu (bez patetike)

• Slušaj uživo kad god možeš – svatovi, zavičajne večeri, nastupi udruga: tu je tradicija najčišća.
• Podrži izvođače – dođi na nastup, podijeli snimku, preporuči drugima.
• Uključi mlade – šargija i violina se najbolje uče uz mentora i praksu, ne samo preko ekrana.
• Arhiviraj – stare snimke, fotografije, priče o pjesmama i običajima: to su dokumenti identiteta.

Jer kad jednom utihne dvoglas, teško ga je “ponovno izmisliti”. Možeš ga rekonstruirati, ali mu ne možeš lako vratiti prirodni razlog zbog kojeg je nastao: zajednicu koja se prepoznaje u istoj pjesmi.