General iz Presude i General iz Naroda – Praljak između mita i povijesti

Nema naroda na Balkanu koji bi se mogao pohvaliti jednostavnim sjećanjem. Naša se povijest nikada nije pisala mastilom, nego krvlju, suzama, prkosom, opsjenama i poluistinama. A na raskrižju tih lomova, u onoj magli gdje se sudske presude sudaraju s nacionalnim mitovima, stoji lik generala Slobodana Praljka — za neke simbol otpora, za druge sudska činjenica, za treće tragična figura jednog vremena koje je sve iz nas izvuklo: i najbolje i najgore.

Hrvatska ga pamti onako kako pamti svoje najkontroverznije sinove: ne jednim licem, nego tisućom zrcala. Jer Praljak nije bio tipičan general. Bio je čovjek paradoksa. Redatelj, intelektualac, čovjek kazališta, pa onda vojnik; umjetnik koji se našao u ratu; profesor koji se našao na bojištu; čovjek koji je volio knjige, a završio u rovovima. Takve sudbine Balkan rađa kao da mu je to posao.

Za mnoge Hrvate u BiH bio je ono što država nikada nije stigla biti — osjećaj da nisu sami. Za mnoge u Hrvatskoj bio je simbol stvaranja hrvatske obrane u najtežim vremenima. Za međunarodni sud bio je pravomoćno osuđen kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata.

I tu se ta tri svijeta razilaze kao kontinenti nakon potresa.

Kad je u Haaškoj sudnici podigao onu čašicu i izgovorio „Slobodan Praljak nije ratni zločinac“, Hrvatska je otrgnuto udahnula, kao da je pred očima gledala neku tragičnu grčku dramu, a ne snimku koja će obići svijet. Jer taj čin — koliko god nastavili raspravljati o njemu — nije bio čin osude suda, nego čin posljednjeg prkosa jednog čovjeka koji je vjerovao da smisao ne može stati u paragraf.

No sudovi ne sude o smislu. Sudovi sude o djelima. A ono što je sud utvrdio — ostaje. I tu se završava pravna dimenzija priče.

Ali narod ne živi u paragrafima. Narod živi u emocijama, sjećanjima, ranama koje i nakon trideset godina peku kao jučer. I zato, za mnoge ljude, posebno one u Hercegovini, Praljak nije ime s presude nego lice iz rata, čovjek koji je dolazio na položaje, razgovarao, dizao moral, nosio ranjenike, i bio „njihov“. A narodi na Balkanu pamte „svoje“ čak i kad postane nemoguće uskladiti to pamćenje s međunarodnim pravom.

Tu se stvara tragedija: između onoga što jedan narod želi vjerovati i onoga što povijest bilježi kao službeno zapisano.

Jer povijest je hladna, ali čovjek je vruć. Povijest je spora, ali emocija je brza. Povijest je analiza, ali narod je rana.

Praljak je tako postao simbol koji nitko nije planirao. Za jedne — simbol ponosa. Za druge — simbol odbijanja suočavanja s ratom. Za treće — simbol balkanske drame u kojoj je smrt uvijek viša instanca od života.

I možda je baš zato njegova sudbina toliko proturječna. Jer on utjelovljuje sve ono o čemu se ovdje šuti: da rat nije samo povijesni događaj, nego dugotrajna sjena koja pada preko generacija; da istina nikada nije jednodijelna; da narod često živi u mitu jer je mit lakši od suočavanja.

I dok se pravnici svađaju oko paragrafa, dok se političari natječu tko će izvući više glasova na tuđoj tragediji, dok se jedni pretvaraju da je sud jedina istina, a drugi da presuda nema težinu — ostaje činjenica da je Praljak postao ono što nije mogao izbjeći: simbol jedne epohe.

Ali simbol čega, do kraja? Simbol ratnog ponosa? Simbol moralnog pada? Simbol otpora? Simbol tragedije?

Možda svega navedenog. Možda ničega. Možda je, zapravo, simbol nas.

Jer u njegovoj priči, kao u ogledalu, vidi se sve ono što Hrvatska još nije uspjela razriješiti: nijanse, slojeve, krivnje, zasluge, laži, istine, priče i proturječnosti koje se nikada neće do kraja složiti u jednu cjelinu.

Praljak je otišao kao čovjek koji nije htio da ga se pamti samo kao broj presude. A Hrvatska ga pamti kao čovjeka kojeg ne može zaboraviti — ali ni do kraja razumjeti.

I tako ta priča ostaje otvorena, kao rana koja nije fatalna, ali nikada ne zarasta. Kao balkanska tragedija napisana rukom sudbine, gdje nitko nije sasvim nevin, niti sasvim kriv, ali su svi — neizbježni.