Bronca se ne osvaja na Twitteru, ne kuje se u priopćenjima, ne nastaje od glasnih rečenica i još glasnijih šutnji. Bronca se, u pravilu, rađa iz znoja, stisnute čeljusti i onog jednog gola viška – tamo gdje se čuje parket, a ne megafon. I baš zato je naša najnovija epizoda dočeka ispala kao loše osvijetljen kazališni komad: medalja na stolu, a glumci se svađaju oko reflektora.
U toj priči sport je bio najčistiji dio. Rukomet je, kao i uvijek, govorio jednostavnim jezikom: obrana, kontranapad, strpljenje, udarac, rezultat. No čim su se vrata dvorane zatvorila, otvorila su se vrata domaće pozornice – one na kojoj se sve, baš sve, mora pretvoriti u dokaz: dokaz tko je “naš”, dokaz tko je “njihov”, dokaz tko smije stajati gdje, i pod kojim zvučnikom.
Jer doček kod nas nije samo organizacija. Doček je ritual. To je nacionalni refleks: čim nešto zasja, odmah se trči po pozornicu da se sjaj pravilno rasporedi, da se zna tko je zapalio svjetlo, tko je donio utičnicu, tko ima ključ od ormarića, a tko će se – slučajno i nenadano – pojaviti u kadru. U takvom ritualu medalja postaje ulaznica, a trg poligon za nadmetanje volje.
Od “bit će” do “neće”, pa opet “ipak će”
Najprije je sve izgledalo kao standardna, gotovo školska scenografija: najava dočeka, publika, pozornica, glazba, protokol. I onda – nagli rez, kao da je netko povukao kabl: objava da organiziranog dočeka neće biti. Ne zbog vremenske prognoze, ne zbog umora, ne zbog sigurnosne procjene, nego zbog pitanja koje kod nas uvijek završi kao šibica bačena u suhu travu: tko će pjevati.
U tom trenutku više nije bilo važno tko je zabio sedmerac, tko je krpao obranu, tko je nosio momčad kad je bilo najtvrđe. Važno je postalo ime izvođača – simbol, znak, zastavica na tuđem terenu. Jedna strana govorila je o pravilima, druga o željama; jedni o odgovornosti, drugi o identitetu. A publika, kao publika, već je bila podijeljena prije nego je itko pustio prvu pjesmu.
Grad i Savez javno su se razišli u verzijama: u jednoj priči nije se moglo pristati na dodatnog izvođača, u drugoj priči bez te želje nema proslave. I dok su se verzije sudarale kao autobusi u uskoj ulici, u priču se uključila i država – zaključkom da će preuzeti organizaciju i “ispuniti želje”. Tako smo, u nekoliko sati, prošli put od najave dočeka do otkazivanja dočeka i natrag do dočeka – samo s drugim potpisom na dnu papira.
Medalja kao rekvizit, a sportaš kao dekor
Najveći grijeh ovakvih epizoda nije zbrka u protokolu, nego krađa smisla. Doček bi trebao biti trenutak u kojem grad i država sportašima kažu: vidjeli smo vas, hvala vam, ovo je vaš dan. Umjesto toga, dobili smo ring u kojem se bronca koristi kao rekvizit, a sportaši kao dekor.
Sportaši su pritom pokušavali ostati na svojoj traci: “ne miješamo se u politiku.” To je rečenica koja zvuči razumno u normalnim zemljama, ali kod nas ima trajanje kao sapun u kiši. Jer politika se kod nas ne pita želi li se netko miješati – ona se miješa sama. Uđe u razglas, u pozornicu, u raspored, u naslovnice, u komentare, u poruke. I odjednom se i najobičnija proslava pretvori u javno odmjeravanje snage.
Trg koji više ne prima radost bez uvjeta
Najtužniji dio ove priče nije ni to tko je kome rekao “ne”, ni to tko je kome odgovorio “onda ništa”, ni to tko je kasnije došao “riješiti stvar”. Najtužnije je što se radost kod nas često ne može dogoditi bez uvjeta. Kao da ne znamo izgovoriti “bravo” bez fusnote. Kao da ne možemo slaviti bez da nekoga poništimo. Kao da svaka pobjeda mora biti potvrda svjetonazora, a ne samo rezultat rada.
Trg, taj stari kamen koji je vidio sve – parade i sprovode, himne i šutnje, osmijehe i urlike – postao je mjesto gdje se radost mora legitimirati. Pa kad se ne legitimira, onda se razbije. A kad se razbije, onda se krhotine skupljaju po medijima i komentarima, i od njih se pokušava sastaviti nova istina, prikladna za idući dan.
Bronca ostaje bronca
Ipak, u cijeloj toj buci postoji jedna tvrdoglavo čista činjenica: bronca ostaje bronca. Ona ne traži suglasnost. Ne pregovara o repertoaru. Ne saziva sjednice. Ne šalje priopćenja. Ne ulazi u koalicije. Ona samo svijetli – jer je osvojena tamo gdje se računa jedino tko je dao gol više.
A mi? Mi ćemo se, po starom običaju, još dugo prepirati oko pozornice. I to je možda najprecizniji opis našeg vremena: medalja u džepu, a doček u sporu. Jer kod nas je često lakše pobijediti protivnika nego vlastitu potrebu da pobjedu pretvorimo u bojno polje.
