Hrvatski korijeni u srcu Bosne: Tko čuva tradiciju, kulturu i jezik?
Piše: Redakcija Hrvati.eu
U sjenama starih crkava, pod krošnjama stoljetnih lipa i u dvoranama mjesnih domova, tiho, ali postojano, odvija se borba za očuvanje identiteta. Nije to rat oružjem, niti bitka pred kamerama. To je borba svakodnevice – za jezik, vjeru, običaje, pjesmu i – dostojanstvo. Jer biti Hrvat u Bosni i Hercegovini danas ne znači samo pripadati narodu – znači nositi odgovornost prema prošlosti i hrabrost za budućnost.
Čuvari koji ne traže aplauz
U malim sredinama od Usore do Rame, od Kiseljaka do Livna, postoje ljudi čija imena rijetko dolaze u medije. Učitelji koji predaju hrvatski jezik i književnost u školama gdje su djeca u manjini. Župnici koji organiziraju vjeronauk, duhovne obnove i kulturne večeri. Voditelji KUD-ova koji vlastitim sredstvima kupuju narodne nošnje. Mladi koji, umjesto da odlaze, ostaju – i pjevaju, plešu, pišu i govore hrvatski.
Oni nisu aktivisti u klasičnom smislu. Oni su čuvari vatre.
Jezik kao najdublji oblik otpora
U mnogim općinama BiH, Hrvati su svedeni na statističku marginu. No i tamo gdje su brojčano slabiji, jezik se ne gasi. Djeca još uvijek recitiraju Tina Ujevića na školskim priredbama, mise se služe na hrvatskom, a po školskim zidovima vise portreti Marka Marulića i Petra Preradovića.
Očuvanje jezika nije samo kulturno pitanje – to je politički čin. Jer kad nestane jezik, nestaje narod. Upravo zato, hrvatske škole, katoličke misije, kulturni centri i lokalni mediji igraju ključnu ulogu. I to bez velike državne pomoći.
Narodna nošnja i pjesma – živa povijest
U Posavini se još uvijek nosi šokačka nošnja. U Livnu se pjevaju gange i bećarci. U Rami djevojke vežu marame kao njihove bake. A kada se oglasi tambura ili diple, okupe se i stari i mladi. Jer pjesma u BiH nije samo melodija – to je sjećanje.
Kulturno-umjetnička društva, unatoč skromnim budžetima, organiziraju smotre, gostuju po Hrvatskoj, pa i šire. Neki su više u minusu nego plusu, ali entuzijazam im ne jenjava. Oni znaju da kultura nije luksuz – ona je temelj opstanka.
Vjera kao oslonac i orijentir
Katolička crkva oduvijek je bila ključna osovina hrvatskog identiteta u BiH. Ne samo kao religijska institucija, već kao kulturni i obrazovni stup. U mnogim mjestima, crkva je jedina organizirana točka okupljanja Hrvata – i ona koja je preživjela i komunizam i rat i poraće.
Fratri u Bosni i hercegovački svećenici generacijama su čuvali i školovali hrvatsku mladež. Danas, u izazovima sekularizacije i iseljavanja, uloga Crkve ostaje jednako važna – ali zahtijeva i novi pristup, otvoreniji i bliži ljudima.
Mladi – nada u tišini
Možda najveća tiha drama Hrvata u BiH događa se u generaciji mladih. Mnogi odlaze – školuju se u Zagrebu, Beču, Njemačkoj – i ne vraćaju se. Ali oni koji ostaju, često postaju nositelji promjena. Uče, pokreću lokalne portale, organiziraju manifestacije, pišu poeziju, kandidiraju se za općinska vijeća.
Njih nećete lako pronaći u dnevnim izvještajima – ali oni grade tiho. I baš zato zaslužuju da ih se čuje. Jer identitet nije samo ono što nasljeđujemo – nego i ono što biramo živjeti.
Zaključno: Održati živim ono što je sveto
Biti Hrvat u BiH nije danas lako. Političke igre, demografski pad, ekonomska nestabilnost – sve to pritišće svakog čovjeka. Ali unatoč svemu, hrvatski narod u BiH i dalje stoji. Možda tiho. Možda bez reflektora. Ali čvrsto.
I dok god bude onih koji će djecu učiti da pjevaju „Vilu Velebita“, koji će u crkvi moliti na hrvatskom, koji će nositi narodnu nošnju i znati tko su im bili pradjedovi – dotle će Hrvati u Bosni i Hercegovini živjeti.
A mi ostali – imamo obvezu da ih ne zaboravimo.
