Pjesma inspirirana povijesnim događajem iz 1671. godine – Oproštajno pismo Petra Zrinskog supruzi Katarini
Povijest je neiscrpan izvor inspiracije, a posebno oni trenuci koji u sebi nose tragediju, hrabrost i duboku ljudsku emociju. Takav je slučaj s posljednjim pismom koje je hrvatski ban Petar Zrinski napisao svojoj supruzi Katarini 29. travnja 1671. godine, večer prije svog pogubljenja u Bečkom Novom Mjestu. Ovo pismo, jedno od najdirljivijih dokumenata hrvatske prošlosti, nadahnulo je mnoga umjetnička djela, uključujući i pjesmu čija je objava simbolično tempirana u 19 sati – vrijeme kada je Zrinski zapisao svoje posljednje riječi voljenoj Katarini.
Tragičan kraj jednog junaka
Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, dva istaknuta plemića i vođe hrvatskog plemstva, postali su simbol borbe protiv habsburške apsolutističke vladavine. U pokušaju da oslobode hrvatske i ugarske zemlje od habsburškog jarma, upleli su se u zavjeru koja je na kraju završila njihovim uhićenjem, suđenjem i pogubljenjem. Izdani od vlastitih saveznika, Zrinski i Frankopan su 1671. godine odvedeni u Bečko Novo Mjesto, gdje su osuđeni na smrt odrubljivanjem glave.
U noći prije smaknuća, Petar Zrinski napisao je jedno od najpotresnijih pisama u hrvatskoj povijesti. U njemu se obraća svojoj supruzi Katarini, izražavajući tugu zbog rastanka, ljubav prema obitelji i vjeru u Boga. Pismo, koje započinje riječima "Moje drago serce!", nosi nevjerojatnu emocionalnu snagu i svjedoči o plemićkoj časti i osobnoj boli.
Mnogi su književnici, skladatelji i umjetnici kroz stoljeća bili nadahnuti ovim događajem. Upravo je to pismo postalo temelj nove pjesme koja evocira tugu, oproštaj i ljubav – emocije koje su ostale vječne u kolektivnom sjećanju hrvatskog naroda. Njena objava u 19 sati nije slučajnost, već simboličan čin koji odražava trenutak kada je Petar Zrinski svoje posljednje misli pretočio u riječi.
Pjesma svojim stihovima odaje počast ne samo Zrinskom, već i Katarini, čija je sudbina bila jednako tragična. Nakon pogubljenja muža, ostala je progonjena i lišena imovine, umirući u samostanu u Grazu. Njihova ljubav, ujedinjena u povijesti i patnji, živi kroz ovo djelo koje podsjeća na njihovu hrabrost i žrtvu.
Pjesma kao glas prošlosti
Objavljivanjem pjesme u 19 sati, njezini autori ne samo da odaju počast velikom hrvatskom banu, već i podsjećaju na nepravdu koja je zadesila Zrinske i Frankopane. Glazba, kao univerzalni jezik emocija, prenosi poruku nade, tuge i ponosa – osjećaja koji su obilježili sudbinu ovih povijesnih junaka.
Kao i samo pismo, pjesma nije samo izraz tuge, već i svjedočanstvo o ljubavi koja nadilazi vrijeme. Ona povezuje prošlost i sadašnjost, vraćajući u kolektivno sjećanje trenutke hrabrosti i odanosti. Njome se Zrinsko-Frankopanska tragedija prenosi novim generacijama, kao trajni podsjetnik na vrijednosti koje su utkane u identitet hrvatskog naroda.
