Europa u oluji povijesti: razmeđu sudbine i iluzije
Ova Europa, stara, umorna, premrežena uspomenama na vlastitu moć, satkana od sjena svojih slavnih predaka, danas je tek blijedi odjek nekadašnjeg imperijalnog ponosa. Gledamo je kako se sapliće pod vlastitom težinom, nesposobna da prepozna svoje mjesto u svijetu koji se iznova oblikuje pred njenim očima. Američki orao nad njom sve niže kruži, kineski zmaj svojim nevidljivim šapama steže njene ekonomske arterije, a ruski medvjed, uvijek hladan i strpljiv, čeka svoj trenutak. A Europa? Ona razglaba, vijeća, piše rezolucije i deklaracije, dok povijest ne mari za njenu neodlučnost.
Jer povijest ne čeka. Ona ne mari za ništavilo salonskih rasprava briselskih činovnika koji se vuku od jedne konferencije do druge, uvjereni da se svijet može urediti papirima i potpisima. Ne, povijest pišu oni koji djeluju – oni koji znaju što hoće, a ne oni koji se boje vlastite sjene.
Trump, NATO i pad zapadnog imperija
Gledamo sada kako Amerika, nekoć bastion zapadne moći, postaje nešto sasvim drugo. Donald Trump, taj politički enfant terrible, ne nosi rukavice kada razgovara s Europom. "Zašto bismo plaćali vašu obranu?" – pita se, dok europski lideri zbunjeno gledaju i pitaju se: "A što sad?"
NATO je nekoć bio sidro sigurnosti, ali to sidro sada hrđa u vodi punoj neizvjesnosti. Amerika se povlači, gleda svoje interese, a Europa? Europa ne zna hoće li ostati sama, ili će se još jednom naći pod nečijim kišobranom. Zato što europski lideri nisu lideri, već upravitelji – činovnici bez vizije, bez instinkta za preživljavanje.
Ekonomija pod opsadom: kineska opasnost i američki udarac
Dok Europa piskara svoje regulative i razglaba o "zelenim strategijama", Kina kupuje. Kupuje luke, tvornice, zemlje, resurse. Dok briselski birokrati analiziraju "prava tržišta", Peking djeluje. Europa više nije tvorac povijesti, već njezina trgovačka zona, nečiji poligon za ekonomske igre.
A Amerika? Trumpova nova ekonomija ne mari za nježne savezništva – 25% carine na europske proizvode, pritisci na Njemačku zbog ruskog plina, ukidanje trgovinskih povlastica. Europa je, sviđalo joj se to ili ne, postala ekonomski bojni teren.
Politička destrukcija: Europska unija na rubu
Gledamo kako Francuska gori – Macron pokušava održati privid moći, dok ulice Pariza odjekuju protestima. Njemačka gubi tlo pod nogama, s nesposobnim liderima koji ne znaju ni kako upravljati gospodarstvom ni kako osigurati političku stabilnost. Italija i Španjolska? Bolest europske periferije, polovične države u kojima je politička vlast ništa više nego igra interesnih skupina.
A Istočna Europa? Poljska, Mađarska i baltičke države sve više shvaćaju da se Bruxellesu ne može vjerovati. Da je "solidarnost" samo riječ na papiru, a da u trenutku krize svaki narod ostaje sam sa sobom.
Energetska utopija i stvarnost koja kolje
Dok europski političari snatre o "zelenoj revoluciji", realnost se ne da prevariti. Njemačka je ugasila nuklearne elektrane, a sada plaća Americi i Kataru dvostruko više za plin. Francuska se još drži, ali koliko dugo?
Europa sanja svijet bez ugljena i plina, ali što će raditi kad zima dođe, a nema energije? Hoće li se grijati deklaracijama i strategijama? Hoće li vjetroturbine i solarni paneli zamijeniti realnost industrijske proizvodnje?
Nema sigurnosti bez energije, a Europa je predala svoju sigurnost drugima. Prvo Rusiji, sada Americi. I tako će ostati, sve dok netko ne odluči da je bilo dosta iluzija.
Povijest ne čeka. Povijest je krvava, surova, nemilosrdna. Povijest ne oprašta onima koji oklijevaju. Europa će morati birati – biti igrač ili ostati pijun na šahovskoj ploči velikih sila.
Nema više iluzija o "ujedinjenoj Europi" kao idiličnom projektu koji će pobijediti sve povijesne rane. Svijet se ubrzano mijenja, a oni koji ne žele shvatiti realnost – nestat će pod njenim valovima.
Ako Europa ne pronađe svoju volju, ako ne pronađe svoj ponos, ako ne shvati da nitko drugi neće voditi njezine bitke, onda joj ni povijest neće dati drugu priliku. Povijest nije majka milosrđa – ona je sudac koji donosi konačnu presudu bez žalbe.
