Zvuk kao oružje: Himna tišine pod udarima akustičnih topova
Što je zvuk ako ne ritam epoha, vibracija povijesti što tutnji u našim kostima, u disanju gradova, u koracima gomile što klopara kaldrmom beogradskih ulica? Zvuk, taj vjerni saveznik svake revolucije, svake pobune, svake lomljave staroga i krštenja novoga, u nekom se trenutku iz himne naroda pretvorio u bič vlastodržaca.
Prije nekoliko dana, na ulicama Beograda, protiv studentskog bunta nisu poslali samo pendreke i oklopljene odrede, već su na pobunu ispalili – zvuk. Taj nevidljivi projektil, vibracija umotana u decibele, bio je poruka kao i svaka druga iz repertoara moći: poruka koja se ne piše mastilom nego bolom, poruka koja ne ostavlja trag na papiru nego u unutarnjem uhu, gdje zujanje postaje trajna rana.
Zvuk, artiljerija nove generacije
Prije stotinu godina, top je bio top – zvijer od željeza i čelika, metalni lav što je rigao vatru i rezao nebo svojim urlikom. Topovi su rušili zidove gradova, pokretali vojske, razgrtali bojišta. Ali današnji topovi nisu za rušenje zidova, nego za rušenje volje. Oni ne gađaju utvrde, već umove.
Zvučni topovi, oružje koje je iz laboratorija psihološkog ratovanja prešlo u ruke interventnih snaga, djeluju drukčije: oni ne prolijevaju krv, ali tresu srž. Fiziološki napad na ljudsko tijelo bez ijedne kapi krvi, bez razbijene arkade, bez slomljenih rebara – ali s trajnim odjecima u glavi. Jer tko je ikada probao izdržati nalet akustičnog oružja, zna da to nije samo zvuk: to je udarac, to je vrtoglavica, to su zvučni valovi koji režu mozak poput noža, koji udaraju u bubnjiće i grunu u utrobu poput nevidljivog malja.
Zvuk je, kao i svaki alat civilizacije, u rukama moći postao batina. Nekad su ga koristili pjesnici i revolucionari, danas ga koriste kordoni vlasti. Revolucije su se nekad pjevale, danas se gase decibelima.
Tišina kao politički projekt
Jer što je cilj ovih topova? Nije cilj samo rastjerati gomilu, nije cilj samo razbiti prosvjed. Cilj je, dragi moj prijatelju, proizvesti tišinu. Onu tihu, sterilnu tišinu u kojoj nema više studentskih uzvika, nema skandiranja, nema bubnjeva otpora. Tišina u kojoj ulice postaju muzejski eksponati, u kojoj se ne čuje ništa osim administrativne tišine institucija.
Svaka vlast koja pređe u fazu zvučnih topova, već je izgubila bitku, jer ako se protiv glasova bori oružjem decibela, onda je priznala da se argumentima ne može boriti.
Zvuk je oduvijek bio moć: Beethovenove simfonije su dizale duše, vojničke trube su pozivale u juriš, sirene bombardiranja su slale upozorenja, a glas naroda – taj neukrotivi, iskonski krik čovječanstva – on je oduvijek bio problem za one koji bi najradije vladali u tišini.
I zato, u noći kada su zvučni topovi zasvirali svoju himnu represije, Beograd nije samo svjedočio još jednoj epizodi sile. Beograd je vidio – i čuo – kako zvuk može biti i oružje i otpor.
I dok vlastnici decibela pucaju u buku naroda, narod uvijek može odgovoriti na samo jedan način – još glasnije.
