Hrvatska poljoprivreda – od obećanja do propadanja sela
Ako postoji jedna konstantna, jedna beskrajna mantra svih hrvatskih vlada, svih ministara, svih planova i reformi, onda je to obećanje da će „poljoprivreda postati strateška grana gospodarstva“. I kao što svaka mantra ponavljana bez misli postane isprazna, tako je i ova postala groteskna parodija same sebe.
Hrvatsko selo, nekoć simbol života, izvor snage i blagostanja, danas je mrtva kulisa. U tom filmu propadanja, redatelj nije ni sudbina, ni zla kob, nego loše režirana politika, nedostatak vizije i kronična nesposobnost da se hrvatskog seljaka vidi kao nešto više od statista u predizbornim obećanjima.
OBEĆANJA U PRAZNO
Prvo su nam govorili: "Ući ćemo u Europu i naši će proizvodi osvojiti svjetsko tržište." Ušli smo, ali umjesto da mi izvozimo, uvozimo i ono što bismo sami mogli proizvoditi. Obećali su modernizaciju, a rezultat je bio zatvaranje malih gospodarstava i propadanje obiteljskih farmi. Seljak je doveden pred zid: ili će ući u beskrajne kredite kako bi zadovoljio birokratske norme koje su mu nametnuli europski činovnici, ili će staviti ključ u bravu i otići raditi u Irsku, Njemačku ili Austriju.
Nekad smo hranili cijelu Jugoslaviju, iz naših je polja dolazilo žito, mlijeko, meso, voće, povrće, a danas? Danas mlijeko uvozimo, voće stiže iz Južne Amerike, meso iz Poljske, a kukuruz i pšenica, nekada naši ponosi, sada su roba na međunarodnim burzama na koju seljak nema nikakvog utjecaja.
RAZORUŽAVANJE SELJAKA
Hrvatskog su seljaka razoružali. Nekada je imao svoju zemlju, svoje stado, svoje sjemenje, a danas? Danas mu propisuju što smije sijati, gdje smije uzgajati, kako mora hraniti svoje blago. Sjemenje više nije njegovo – mora ga kupovati od multinacionalnih korporacija koje su patentirale ono što su naši djedovi sačuvali kroz stoljeća.
Nekad su seljaci znali da, ako padne kiša, uroda će biti. Ako dođe suša, bit će lošije, ali preživjet će. Danas im o sudbini odlučuju kvote, subvencije koje nikada ne dolaze na vrijeme, a ako i dođu, podijeljene su po ključu koji nikome nije jasan.
I dok su obiteljska gospodarstva na koljenima, veliki igrači – tajkuni i politički povezane korporacije – grabe tisuće hektara državne zemlje. Njima se dijele poticaji, njima se osiguravaju krediti s povlaštenim kamatama, njima nitko ne šalje inspekcije da prebrojavaju svinje i krave kao što to čine malim poljoprivrednicima koji se još nisu predali.
NAPUŠTENA SELA, PRAZNE KUĆE
Kroz Slavoniju, Banovinu, Liku i Dalmatinsku Zagoru danas možete proći kilometrima, a da ne vidite čovjeka. Pusta sela, zarasli voćnjaci, napušteni vinogradi. Kuće sa spuštenim roletama, avlije kroz koje raste korov, dvorišta u kojima se više ne čuje lavež pasa ni smijeh djece.
Nekada je selo bilo ponos Hrvatske, mjesto gdje se živjelo od rada vlastitih ruku, gdje su se prenosili običaji, gdje je svaka njiva imala svoga gospodara. Danas su ta sela tek kulise iz neke tužne drame, a jedini zvuk koji se čuje je vjetar što nosi prašinu po praznim dvorištima.
I dok uvoznički lobiji zarađuju milijarde, dok nam mlijeko stiže iz Mađarske, dok se meso deklarira tko zna gdje i uvozi po dampinškim cijenama, hrvatski seljak gasi svjetlo i odlazi.
Jer od obećanja se ne živi.
