Priča o Gospi Kondžilskoj – Svetinja pronađena u trnju
Na tlu Bosne, gdje se planine nadmeću s nebom, a rijeke vijekovima pronose tihe priče minulih vremena, rodila se legenda o Gospi Kondžilskoj – priča o slici koja je odolijevala vjetrovima povijesti i ljudskim nedaćama. U tom krajičku svijeta, gdje su vjeru često morali skrivati iza kamenih zidova i u njedrima, jedna sveta slika postala je simbol nade, zavjeta i neuništive vjere.
Narodna predaja kazuje da je sliku Blažene Djevice Marije, poznate kao Gospa Kondžilska, u svojoj njivi, među trnjem, pronašao Turčin iz sela Mrkotića, koje se nalazi blizu Tešnja. Po svoj prilici, riječ je o obitelji Čapljić, koja je nekada nosila prezime Kapetanović, prije prelaska na islam. Nije poznato je li Turčin znao što točno drži u rukama kada je pronašao sliku, no osjetio je njezinu svetost. U znak poštovanja prema nečemu što nije razumio, ali je znao da ima duboko značenje, sliku je sklonio u svoj hambar, mjesto gdje se čuvalo žito.
Hambar koji se nikada nije ispraznio
Legende kažu da je upravo zbog te slike taj hambar doživio čudo – nikada se nije ispraznio. Bez obzira koliko bi žita iz njega uzimali, činilo se da blagoslov slike ispunjava prostor i nikada ne dopušta da ostane prazan. Ovaj događaj brzo se proširio među ljudima, a slika je postala predmet znatiželje i divljenja.
Turčin je sliku čuvao u tajnosti, no vijest o čudu stigla je i do drugih. Jednog dana odlučio je pokazati sliku Ciganinu kojeg je doveo da vidi što posjeduje. Međutim, Ciganin, ne prepoznajući svetost onoga što vidi, nazvao je sliku „vlaškom Gospom“ – izraz koji je u to vrijeme koristila turska vlast za sve kršćane bez razlikovanja između katolika i pravoslavaca. U trenutku bijesa, uzeo je nadžak – vrstu turskog oružja – i udario po slici. Udarcem je ostavio pukotinu koja se i danas može vidjeti na slici.
Kazna za svetogrđe
Prema narodnom kazivanju, Božja kazna ubrzo je sustigla Ciganina. Ubrzo nakon što je udario sliku, izgubio je razum. Govori se da je, poludjevši, potrčao prema rijeci Usori i skočio u njezin najdublji vir, gdje je nestao. To mjesto od tada nosi naziv Ciganski vir, a priča se da se svake godine, uoči Velike Gospe, na tom mjestu može čuti kako doziva: „Kafa, kafa!“ Taj strašni događaj uvjerio je Turčina da slika u njegovom hambaru nije obična stvar, već svetinja koja nadilazi njegovo razumijevanje.
Turčin i šeh – Predaja slike katolicima
Kako je vijest o slici nastavila kružiti, Turčin se našao u nezavidnoj situaciji. Njegovi sunarodnjaci zamjerali su mu što u kući drži kršćansku svetinju, dok su katolici iz okolnih sela htjeli sliku otkupiti. No, Turčin se bojao i jednih i drugih. Kažu da je molio da mu dopuste zadržati sliku, govoreći: „Ja te zaklinjem kao Muhamedovo koljeno da smijem ovu svetinju držati u svojoj kući, jer sve mi sa hajirom ispane!“
U to vrijeme u selo je došao ugledni turski šeh – sveti čovjek kojeg su svi poštovali. Nakon što je čuo priču o slici, šeh je zaključio da svetinja ne smije ostati u rukama Turčina, ali je također smatrao da se ne smije prodati za novac. Umjesto toga, predložio je da se dogovori razmjena s katolicima. Prema dogovoru, Turčin je pristao predati sliku u zamjenu za simboličan dar – sto volova, sto ovnova i sto oka kravinjskog masla.
Prijenos slike u Komušinu
Katolici su prihvatili ovaj dogovor i odlučili prenijeti sliku u Komušinu, jedino mjesto u okolici gdje je postojala mala zidana kapelica. Budući da su se bojali mogućih napada Turaka, izbjegli su uobičajeni put uz rijeku Usoru i krenuli prijekim putem preko planina. Prilikom hoda kroz šumu, stigli su do mjesta zvanog Kondžilo, gdje su zastali kako bi se odmorili.
Tada se, kako predaja kaže, dogodilo čudo – kada su htjeli nastaviti put, slika se nije mogla podići. Ni šest ni deset snažnih momaka nije uspjelo podići nosiljku sa slikom. Preplašeni i zbunjeni, kleknuli su pred sliku i zavjetovali se da će svake godine, uoči blagdana Velike Gospe, donositi sliku na to isto mjesto u svečanom ophodu iz Komušine na Kondžilo. Tek nakon što su izrekli zavjet, mogli su podići nosiljku i nastaviti put.
Slika kroz stoljeća
Slika Gospe Kondžilske prvi put se spominje u pisanim tragovima 1779. godine, kada je biskup fra Marko Dobretić posjetio Komušinu i zabilježio da se ondje pobožno štuje vrlo stara i čudotvorna slika Djevice Marije. Povjesničari smatraju da je slika nastala krajem 16. stoljeća, vjerojatno u Veneciji, jer je stilom i tehnikom bliska mletačkoj školi. Dimenzije slike iznose 110 x 110 cm, a prikazuje Blaženu Djevicu Mariju uznesenu na nebo, okruženu anđelima i svecima. Poseban detalj na slici je njezina odjeća – haljina purpurne boje i zelenkasti plašt ukrašeni narodnim vezom, što podsjeća na bosansku narodnu nošnju.
Obnova i povratak slike
Tijekom povijesti, slika je obnavljana nekoliko puta – prvi put 1888. godine u Grazu, a potom 1949. godine u Sarajevu, kada ju je obnovio slikar Gabrijel Jurkić. Tijekom ratnih zbivanja 1992. godine, slika je zajedno s vjernicima napustila Komušinu i izbjegla najprije u Novi Šeher, zatim u Split, a potom u Zagreb, gdje je čuvana do 1999. godine. Te godine, nakon povratka prognanih vjernika, slika se vratila u Komušinu, gdje se i danas čuva u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Zavjet koji traje
Procesija na Kondžilo, započeta zavjetom predaka, traje i danas. Svake godine, na blagdan Velike Gospe, tisuće hodočasnika dolaze iz svih krajeva kako bi ispunili zavjet svojih predaka. U tišini planinskog zraka i pod nebom koje nadgleda stoljetne priče, Gospa Kondžilska i dalje bdije nad svojim narodom, spajajući prošlost i sadašnjost u jedno – u vjeru koja ne prolazi.
Kondžilo i Komušina ostaju simboli duhovne snage i nade, mjesta gdje se ljudske sudbine i nebeski zavjeti susreću u tišini bosanskih planina.
