Govor naš kao predstava apsurda: izreke koje čude, zbunjuju i nasmijavaju
Kad čovjek stane pred golemi spektar hrvatskoga jezika, pred tu galaksiju narodnih izreka, lokalnih mudrosti i sintaktičkih akrobacija što se prenose iz stoljeća u stoljeće kao neko plemensko blago, ostaje mu samo jedno – čuditi se. Čuditi se kao tele pred šarenim vratima, jer ne može drugačije.
Uzmimo, dakle, tu lingvističku skalpelčinu i razrežimo nekoliko tih bisera što na dnevnoj bazi zbunjuju strance, ali i domaće kad ih previše analiziraju.
"Bog te pitao"
Nikakav ontološki diskurs, nikakva teološka rasprava ne može dokučiti što zapravo znači kad netko uzdahne i prozbori: "Bog te pitao!" Nema tu konkretne komunikacije s nebeskim silama, nitko nikoga ništa ne pita, a opet, osjećamo težinu, neko egzistencijalno opterećenje situacije.
"Neće grom u koprive"
Ova narodna filozofija tvrdi da je kopriva, biljka koja izaziva svrab i nelagodu, nekako povlaštena u univerzalnom poretku stvari. Može grom lupiti usred grada, može spaliti najljepšu katedralu, ali koprivu – nipošto! Ovaj izraz služi kao ultimativni cinizam sudbine: nevini stradaju, a oni koji bi trebali dobiti zasluženi udar munje nekim se čudom provuku.
"Pijan ko majka"
Evo jedne sintagme koja je u stanju izazvati konsternaciju kod svakog stranca. Kakva majka? Zašto majka? Kako je moguće da je upravo ona paradigma pijanstva? Ovdje se lingvistika srami, logika posrće, a etimologija odmahuje rukom.
"Imaš pametnog posla"
Kada se u ovoj zemlji nekome sugerira da ima "pametnog posla", nemojte misliti da se ta sintagma odnosi na neki akademski rad, na racionalnu i društveno korisnu aktivnost. Naprotiv, ovo je brutalna ironija: osoba koja "ima pametnog posla" često nema pojma što radi, gubi vrijeme ili se bavi nečim toliko banalnim da se to ni pod koju cijenu ne bi moglo nazvati "pametnim".
"Koji ti je vrag?"
Ah, to vječno pitanje postavljeno u trenutku zbunjenosti, ljutnje ili čiste, iskonske nevjerice. Ne implicira ovo doslovan interes za prisustvo nekog vraga, ali opet, dovoljno je upečatljivo da nas natjera na razmišljanje – što ako, uistinu, postoji neki demon u nama koji nas natjera na neobjašnjivo ponašanje?
"Spava k’o zaklan"
Ništa ne oslikava apsurd narodnog jezika kao ova morbidna slika: spokoj, blaženi odmor i miran san uspoređeni su s finalnim činom egzistencije, brutalnim završetkom svekolike svijesti. Ako je zaklani uistinu spokojan, onda je ljudska percepcija odmora uistinu duboko problematična.
"Pao s kruške"
U leksičkom imaginariju hrvatskoga jezika, kruška nije samo voćka – to je cijeli univerzum. S nje se pada u trenutku potpune dezorijentacije. Biti izgubljen, zbunjen, ne shvaćati što se događa – sve je to kondenzirano u tom mitskom padu s kruške.
"Sjaši Kurta, uzjaši Murta"
Kad bi povijest imala jedno pravilo, to bi bilo ovo. Revolucije se događaju, promjene dolaze, ali na kraju se ništa suštinski ne mijenja. Kurta odlazi, Murta dolazi, a mi ostajemo isti, bačeni u vječnu petlju povijesnih ironija.
"Tresla se brda, rodio se miš"
Ova grandiozna metafora najveća je optužba protiv lažnih nada, protiv patetičnih očekivanja koja završavaju u grotesknoj ništavnosti. Hiperbola na početku, apsurd na kraju. Savršeno.
I tako bismo mogli unedogled, jer hrvatski jezik, u svojoj humorističnoj surovosti, nudi neiscrpan izvor verbalnog čuđenja. Stranci neka se pitaju, mi ćemo se smijati, i sve će ostati kako je bilo – u paradoksu, u ironiji, u apsurdu.
