O jednoj ranjenoj sestri i društvu koje je ranjenije od nje

Na početku — kao i uvijek u ovoj našoj balkanskoj opereti — pukne vijest kao granata bačena u kasno nedjeljno poslijepodne. „Napadnuta časna sestra u Zagrebu! Imigrant! Nož! Allahu ekber!“ Čitav jedan svijet se uznemiri, proključa, uzvitla poput lonca u kojem kipti nečija izmaštana apokalipsa. A ljudi, ti naši dobri, blagi, kršćanski ljudi, potrče, pohitaju, razmile se kao mravi koji znaju samo jedno: treba lomiti, vikati, optuživati. Treba urlati da se probudu oni koji spavaju, iako nitko odavno više ne spava.

Jer nama treba neprijatelj. Ako ga nema, izmisli ga. Ako ga ne izmisliš, optuži prvog koji prođe. Ako nema dokaza — tim bolje. Istina je uvijek posljednja rupa na svirali. Važna je strast, važna je vika, važno je da se osjeti vlastito moralno ogorčenje kao dokaz da smo, eto, još živi.

A vijest ide, širi se, buja. Kao da su stoljetne tamne sile odlučile izići iz svojih rupa i marširati po gradskim ulicama. Jer, tako govore komentatori, „nije više sigurno“, „država je izdana“, „mi“ smo ugroženi. Tko smo to „mi“, nikad se zapravo ne zna, ali ta riječ služi kao zastava. Treba je samo dovoljno mahnito vijoriti.

I onda — kako to biva u našim balkanskim tragedijama — tišina. Policija dovrši posao, istraga kaže ono što nikome ne paše: da napadača nema, da uzvika nije bilo, da se časna sestra ranila sama, da je bila ondje gdje nije rekla da jest, da je kupila nož u dućanu o kojem se zna koji je, i da njezina bol nije politička, nego ljudska. Previše ljudska. Onakva kakvu bismo, da smo imalo ljudi, trebali razumjeti prije svega.

Ali mi ljudi nismo. Mi smo voajeri tuđih rana, ljubitelji tuđih tragedija, trgovci tuđom nesrećom. U trenutku kad se sazna da nema „napadača“, da nema „drugoga“, da nema „stranca“ na kojeg bismo sav svoj strah i gnjev mogli baciti kao kamen, nastaje nova panika. Jer sad treba vjerovati vlastitim očima, a ne vlastitim predrasudama. A to je za mnoge od nas najteža stvar.

I tu se društvo raspada kao glina pod prstima. Jedni viču da policija laže. Drugi da Crkva skriva. Treći da je država izdajnička. Četvrti da je sve zavjera. Peti, šesti, sedmi — svi znaju bolje od istine. Svi su eksperti u zemlji u kojoj je ekspertiza nula, ali buka ogromna. Jer mi smo, zapravo, vjernici u vlastite zablude. Zemlja ravna ili okrugla — svejedno je, samo da se ne odustane od mišljenja.

Nitko od njih, ni u jednom trenutku, nije pomislio: a što ako je ta žena samo — žena? Što ako je njezina bol stvarna, dublja od politike, mračnija od medijskih naslova, strašnija od naših paranoja? Što ako se raspala u tišini, slomila pod teretom kojeg nitko od nas ne želi vidjeti kod sebe?

Ali ne. Umjesto empatije, tu je novo ludilo. Sumnja se u sve. Optužuje se sve. Nitko ne kaže: „To je nečija sestra, nečija kći.“ Nitko ne staje, ne zastane, ne udahne. Jer svi jurimo dokazati da smo bili u pravu, makar nam cijeli svijet gori pod nogama.

I onda se pitamo: tko je ovdje lud? Ta časna sestra — ili mi?

Mi, što smo u svakome događaju spremni vidjeti sablast. Mi, što vjerujemo da nas netko proganja. Mi, što živimo u društvu gdje je nepovjerenje postalo identitet. Mi, što smo odustali od razuma i prepustili se vrištanju.

Ako je ona završila u ustanovi, nije li vrijeme da se zapitamo treba li i ovo društvo — jedno veliko, kolektivno liječenje? Jer smo postali narod zgrčenih živaca, zapaljivih zaključaka i slabe misli. I dok god upiremo prstom u tuđe demone, nećemo vidjeti svoje.

Časna sestra nije napadnuta. Ali napadnuta je istina. A istina je krhka kao ljudska psiha.

I možda je najveća tragedija ove priče — ne u tome što se dogodilo sa ženom koja je posrnula, nego u tome što se događa s nama koji svaki dan posrćemo, ali se pravimo da stojimo čvrsto. U zemlji gdje je buka postala važnija od razuma, a vika važnija od činjenica, ne treba čuditi što smo izgubili i sestre, i bratstvo, i kompas.

Jer nije ona pala — mi smo pali. I još uvijek padamo.