Tiha epidemija: Kocka kao zrcalo društva koje bježi od sebe

U državi u kojoj je buka stalna — politička, medijska, emocionalna — najtiše stvari često prođu neprimijećeno. Ili ih, točnije, ne želimo primijetiti. Jedna od tih tihih pošasti jest kocka. Ne ona nevina, stoljetna zabava iz seoskih gostionica, nego njezina moderna, industrijalizirana, digitalno podmazana verzija. Kocka kao algoritam. Kocka kao navika. Kocka kao društveni simptom.

Nije to samo priča o aparatima koji trepere u zadimljenim lokalima, niti o virtualnim casinima otvorenima dvadeset četiri sata dnevno. To je, prije svega, priča o ljudima koji u tom treperenju traže nešto što im svakodnevica više ne nudi: uzbuđenje, bijeg, nade koje traju samo onoliko koliko traje okret bubnja ili bljesak ekrana. Kocka je, zapravo, savršena metafora društva koje je izgubilo sigurnost, a pronašlo iluziju.

Hrvatska je posljednjih godina postala jedna od zemalja s najbržim rastom prihoda iz industrije igara na sreću. No iznos prihoda, premda mjerljiv, nije ključan podatak. Ono što zabrinjava mnogo je dublje: porast broja ovisnika, sve mlađih kockara, digitalizacija dostupna svakom djetetu s mobitelom, i društvo koje je — gotovo bešumno — normaliziralo nešto što razara obitelji, brakove, ekonomije kućanstava i živote.

Kocka ne postaje problem zato što postoji. Postaje problem zato što je društvo u kojem živimo pogodilo upravo ono tlo na kojem ona najbolje niče: nesigurnost, ekonomski stres, gubitak povjerenja u institucije, fragmentirane zajednice i sve slabiji osjećaj svrhe. Kockanje je, u tom smislu, prije posljedica nego uzrok. Ona je simptom nečega većeg, teže izrečenog: civilizacijske usamljenosti.

Potrebno je razumjeti strukturu te industrije. U svijetu koji vjeruje u podatke, nije teško vidjeti da je moderna kocka jedna od najsofisticiranijih tehnoloških grana. Ona ne prodaje sreću — ona prodaje trenutak, impuls, električni naboj koji govori: „Možda ovog puta.“ Sve ostalo je statistika, vrlo precizna i vrlo nepopustljiva. Ta industrija ne riskira. Riskiraju samo oni koji je koriste.

Ali ovisnost o kocki nije tek financijska tragedija. Ona je psihološka erozija. Podsjeća na pukotinu u čaši koja se širi dok se ne raspadne cijela konstrukcija. Taj raspad nikada nije samo individualan. Uvijek zahvaća obitelj, prijatelje, djecu. Kocka je, možda više nego ijedna druga ovisnost, društvena. Ne zato što se odvija među ljudima, nego zato što razara odnose među njima.

A država? Ona balansira između moralne odgovornosti i fiskalne koristi. Prihod od igara na sreću ulazi u proračun, ali pitanja liječenja, prevencije, nadzora i regulacije ostaju na margini. Pritom se često zaboravlja da svaka kuna prihodovana iz te industrije, negdje drugdje postaje dug, ovrha ili obiteljski lom.

Sustav pomoći postoji, ali je nedostatan. Centri za socijalnu skrb, psihološka savjetovališta i udruge rade koliko mogu, ali sustavno rješenje još ne postoji. Isto vrijedi i za škole, koje sve više upozoravaju na problem maloljetnika uključenih u online kladionice. Djeca, koja nemaju dozvolu za sudjelovanje, pronađu načine jer tehnologija ne poznaje ograničenja koja zakon propisuje, ali ne zna provesti.

Često se kaže da je prevencija ključ. To je točno, ali nepotpuno. Prevencija je korisna samo u društvu koje je spremno suočiti se s vlastitim slabostima. Ako kao zajednica ne želimo priznati da je kocka postala prirodni nastavak našeg kolektivnog bijega od realnosti, tada prevencija ostaje puka parola.

A što je rješenje? Nije jednostavno i ne stane u jedan zakon ili kampanju. Potrebno je vratiti povjerenje u institucije, stvoriti stabilno okruženje u kojem ljudi ne traže spas u sreći, nego u radu, zajedništvu i vlastitoj kreativnosti. Potrebno je ojačati obitelji, edukaciju, dostupnost psihološke pomoći i stvarnu regulaciju onoga što se naziva industrijom sreće, a često proizvodi samo gubitke.

Kocka neće nestati. Njena prisutnost je konstanta društava koja žive u nesigurnosti. Ali može se smanjiti njezin utjecaj, može se razumjeti mehanizam njezine privlačnosti i može se graditi društvo koje nudi bolju alternativu od osvjetljenog ekrana koji se pali i gasi u ritmu nade.

I možda je u tome konačna istina: kocka je ogledalo, a ne uzrok. U njemu se ne vidi samo pojedinac koji gubi novac, nego i društvo koje gubi kompas. Ako želimo riješiti problem kocke, moramo početi od toga što vidimo u vlastitom odrazu.