Na moru se rat najčešće najavljuje tišinom. Na radaru su točke koje se ne gase. Na kartama su koridori kojima prolaze tankeri, kao pulsna linija svjetske ekonomije. U zraku su poruke koje se ne pišu zbog publike, nego zbog protivnika. I sve zajedno izgleda kao uvod u pitanje koje se u posljednjim danima vraća u naslovima i razgovorima: hoće li Sjedinjene Države napasti Iran?
Odgovor nije binaran. Nije “da” ili “ne”, nego “koliko daleko” i “kako se to može izmaknuti kontroli”. Jer i bez formalne objave rata, u današnjem svijetu dovoljan je jedan udar, jedna pogrešna procjena i jedna zatvorena ruta da cijeli planet osjeti posljedice — od računa za gorivo u Europi do inflacije u Aziji.
Scena 1: “Armada” i poruka koja se ne povlači lako
U posljednjim danima američka vojna prisutnost u regiji vidljivo je pojačana. U zonu odgovornosti američkog zapovjedništva za Središnji istok ušao je nosač zrakoplova USS Abraham Lincoln s pratećim razaračima, a dodatni razarač je raspoređen kako bi se pojačala zaštita i podigla sposobnost brzog odgovora. Na papiru, to je “odvraćanje”. U praksi, to je signal da Washington želi imati opcije otvorene — i obrambene i napadačke.
Istodobno, retorika je postala oštrija: Teheranu se nudi “dogovor” uz upozorenje da bi sljedeći udar mogao biti teži od prethodnih. Takve poruke nisu samo vanjska politika. One su i unutarnja: dokaz odlučnosti, poruka saveznicima, i upozorenje protivniku da vrijeme radi protiv njega.
Scena 2: Bruxelles i odluka koja sužava prostor za povratak unatrag
Dok se u Zaljevu broje brodovi, u Bruxellesu se broje glasovi. Europska unija je formalno proglasila iranski IRGC terorističkom organizacijom i proširila paket sankcija. U jeziku diplomacije to znači da je jedna velika vrata zatvorila, a druga ostavila odškrinutima: “kanali komunikacije ostaju”, ali politički ulog je veći. U praksi, takva odluka otežava tiho “zaglađivanje odnosa”, jer svaka sljedeća gesta prema Iranu mora proći kroz ozbiljniji pravni i politički filter.
Za Teheran je to udar na legitimitet i ekonomiju. Za EU je to moralna i sigurnosna poruka — ali i rizik, jer se europski prostor tada automatski približava epicentru potencijalne eskalacije, makar i bez slanja vojnika.
Scena 3: Hormuz — usko grlo gdje se svijet sužava u nekoliko milja
Iran je najavio live-fire vježbe u Hormuškom tjesnacu početkom veljače. To zvuči kao rutinska vojna vijest, ali Hormuz nije rutinska lokacija. To je globalna arterija: prolaz kroz koji ide golemi dio nafte i naftnih derivata, a svaka napetost ondje odmah se pretače u cijenu barela, u cijenu prijevoza, u cijenu osiguranja, i na kraju u cijenu svega.
U takvim danima, tanker ne putuje samo s naftom. Putuje s rizikom. Kapetan ne razmišlja samo o valovima, nego o premiji osiguranja, o mogućim presretanjima, o dronovima, o minama, o tome hoće li satelitska veza biti ometena. I ne treba mu “zatvaranje tjesnaca” da bi se osjetile posljedice. Dovoljan je incident. Dovoljna je vijest. Dovoljna je sumnja.
Što danas znamo, a što samo naslućujemo
Prvo, rat nije jedina logika iza ovakvog gomilanja snage. Često je riječ o pregovaračkoj poluzi: pokazati da možeš udariti — kako ne bi morao. Drugo, Iran u vojnom smislu teško može pobijediti u otvorenom sukobu sa SAD-om, ali može nanijeti štetu koja se mjeri ne samo poginulima, nego i destabilizacijom tržišta i politike. Treće, Europska unija, Kina i Rusija nisu samo “promatrači”: svaka od njih ima svoj interes, svoju ranjivost i svoje račune.
U pozadini je i iskustvo od prošlog ljeta, kada je u regionalnom sukobu došlo do udara na iranske nuklearne lokacije i eskalacije koja je svijet podsjetila koliko se brzo “regionalno” pretvori u “globalno”. Ta memorija je svježa — i zato su reakcije danas brže, nervoznije i skuplje.
Tri scenarija: kako bi se ovo moglo razviti
1) Ograničeni udari: “kaznena operacija” i povratak za stol
Najizgledniji vojni scenarij, ako do njega dođe, jest ograničen i precizan udar: raketna infrastruktura, protuzračna obrana, logistika, komunikacijski i zapovjedni kapaciteti, te elementi povezani s IRGC-om. Cilj takve akcije obično nije “rušenje režima”, nego prisila: stvoriti dovoljno boli da se druga strana vrati pregovorima pod lošijim uvjetima.
Rizik je u prirodi odgovora. Iran tada može izabrati asimetriju: napade posredničkih skupina u regiji, raketiranje saveznika, cyber-operacije, i pritiskanje pomorskih ruta — tako da trošak osjeti cijeli svijet, ne samo Washington.
2) Širi pritisak: sankcije, tarife i gušenje prihoda
Drugi scenarij nije nužno “više bombi”, nego više ekonomije. Washington je već zaprijetio tarifama državama koje posluju s Iranom — potez koji bi sukob proširio iz vojnog u trgovinski i financijski rat. Takav pristup udara na iranski izvoz i bankarske tokove, ali također udara i na one koji s Iranom trguju — a u toj priči posebno se otvara pitanje Kine.
Rizik je dvostruk: (1) Iran, stisnut ekonomski, može procijeniti da mu preostaje jedino dizanje cijene globalnog rizika — a Hormuz je najbrža poluga; (2) trgovinski udar prema zemljama koje posluju s Iranom može proizvesti lančanu reakciju: protumjere, carinske ratove, poskupljenja i političku eskalaciju izvan Bliskog istoka.
3) Demonstracija sile bez udara: pregovori pod prijetnjom
Treći scenarij često je i najracionalniji: zadržati maksimalan pritisak, ostaviti otvorena vrata diplomaciji i čekati trenutak kad druga strana pokaže spremnost na ustupke. U tom modelu vojska služi kao pozadina, a diplomacija kao scena. Nije spektakularno, ali je tipična formula kad obje strane znaju da bi otvoreni rat donio nepredvidive posljedice.
Rizik je u pogrešnom čitanju signala. Kad brodovi stoje blizu, a dronovi lete visoko, pogreška ne mora biti namjera — može biti incident.
Zašto je Hormuz ključna riječ: brojke koje nose težinu
Hormuški tjesnac je jedno od najvažnijih energetskih “uska grla” svijeta. Kroz njega prolaze ogromne količine nafte i derivata, a dio tokova ide prema Aziji, dio prema globalnim tržištima, a Europa posljedice često osjeća kroz cijenu, čak i kada fizičke isporuke nisu većinom njezine.
U prosjeku se kroz Hormuz posljednjih godina prevozi oko 20 milijuna barela dnevno nafte i naftnih proizvoda, što je približno petina globalne potrošnje naftnih tekućina; a udio u pomorskoj trgovini naftom je još veći. Postoje i kopnene/pipeline alternative, ali one nisu “čarobna prečica” koja može brzo zamijeniti sav volumen — i tržište to zna. U geopolitičkim krizama tržište često ne reagira na stvarni prekid, nego na vjerojatnost prekida.
Posljedice po EU: cijena, inflacija i sigurnosni repovi
Za Europsku uniju najveća ranjivost nije vojna, nego ekonomska i politička. Svaki skok cijene nafte i transporta prelijeva se u cijene robe, logistiku, industriju i životni standard. EU je već podigao politički ulog odlukom o IRGC-u, što znači da bi u slučaju eskalacije bio pod pritiskom da “ne ostane po strani” — barem sankcijama, diplomacijom i sigurnosnim mjerama.
Uz ekonomiju, tu je i sigurnosni sloj: rizik radikalizacije, moguće prijetnje infrastrukturnim točkama, cyber-sigurnost, te migracijski pritisci ako bi se regija šire destabilizirala. Drugim riječima: EU će vjerojatno platiti dio računa i ako ne ispali ni metak.
Kina: energija, Iran i prijetnja širenja sukoba na trgovinu
Za Peking je najgori scenarij kombinacija: skupa energija + nestabilan Zaljev + trgovinski udar izvana. Kina je ključni kupac iranske nafte i važan trgovinski partner, a svaka politika koja pokušava “kazniti” one koji posluju s Iranom automatski dira kineske interese. U takvoj situaciji Peking mora balansirati: ne želi rat koji diže cijenu energije, ali ne želi ni presedan u kojem mu Washington određuje s kim smije trgovati.
U prijevodu: Iran postaje polje na kojem se mogu ponovno otvoriti stare napetosti između SAD-a i Kine — i to u trenutku kada je globalna ekonomija već osjetljiva.
Rusija: protiv rata, ali i svjesna naftne matematike
Moskva javno poziva na pregovore i upozorava da bi uporaba sile proizvela kaos u regiji. Istodobno, Rusija ima strateški interes da Bliski istok ne eksplodira nekontrolirano — ali također zna da viša cijena nafte često povećava prihode izvoznika. To je cinična, ali realna računica.
Rusija zato najčešće igra dvostruku ulogu: politički zagovara deeskalaciju, a strateški promatra kako se raspoređuju karte i tko će dugoročno platiti najveću cijenu.
SAD: “mogu” ne znači uvijek “treba”
Američka vojna nadmoć je jasna, ali pobjeda nije isto što i politički dobitak. Ograničeni udar može izgledati “čisto”, ali odgovor može biti prljav: napadi posrednika, dugotrajna nestabilnost, te unutarnjopolitički rizik ako kriza potraje i podigne cijene energenata kod kuće.
Za Washington je ključno pitanje: može li dobiti strateški rezultat bez klizanja u rat koji traje dulje od naslovnica i košta više od početnog plana.
Islamski svijet: jedinstvo u emociji, podjela u interesu
U islamskom svijetu reakcije na udar često su snažne na razini javnosti, ali politički interesi država su različiti. Neke bi vlade pokušale smirivati situaciju zbog vlastite stabilnosti i ekonomije; druge bi bile pod pritiskom “ulice”; treće bi igru vodile kroz posrednike i regionalne mreže utjecaja. U takvom okruženju, rizik širenja sukoba ne dolazi samo od država, nego i od skupina koje žive od krize.
Zaključak: rat se ponekad dogodi i kad ga nitko “ne želi”
Najveća opasnost u odnosu SAD-a i Irana nije samo u namjeri, nego u dinamici. Kad se jednom podigne ulog, svaka strana mora čuvati obraz. Kad se približe brodovi i kad se zapale riječi, kompromis postaje politički skuplji od rizika. A u toj točki, jedna pogrešna procjena može vrijediti više od svih planova.
Hoće li SAD napasti Iran? Danas je poštenije reći ovako: mogućnost je povećana, ali još uvijek postoji prostor da prevlada logika odvraćanja i pregovora. Ipak, svijet se već ponaša kao da se nešto može dogoditi — jer nafta, osiguravatelji i tržišta nikad ne čekaju službenu objavu.
