Eugen Kvaternik – Utopist s rukama u lancima
Eugen Kvaternik, fanatik, zanesenjak, tragični vizionar, čovjek što se u vihoru političkih previranja sredine devetnaestog stoljeća drznuo sanjati snove prevelike za skučenost habsburških okova. Kakav je to bio um, kakva ideja, kakav očaj mora da je ključao u njemu kada se, bez vojske, bez potpore naroda, bez pravog plana, ali s krvlju u očima i iluzijom u srcu, bacio u vrtlog pobune protiv carskoga Beča?
U vremenu kada se hrvatska zemlja gušila u jarmu austrijskih činovnika, kada su mađarski baruni kovali zavjere nad rijekama i dolinama Panonije, kada je Zagreb bio tek sjenka nekadašnjeg sjaja, a hrvatski narod rastavljen između snova i realnosti, pojavila se ta luđačka, fantastična vizija jednog čovjeka. Vizija slobodne Hrvatske.
Utočište ideala u bijedi povijesti
Kvaternik nije bio čovjek kompromisa, nije bio od onih koji čekaju da im se sloboda podari iz bečkih salona, nije bio od onih koji su vjerovali u riječi, već u čelik, u barut, u vatre ustanka. U jednoj ruci nosio je zastavu slobode, a u drugoj nesreću onih koji su ga slijedili. A slijedili su ga tek rijetki.
Rođen u Zagrebu, školovan, učen, prožet duhom revolucionarne Europe, Kvaternik nije bio samo politizirani plemić, već čovjek koji je u svakom uglu vidio okove, u svakom pismu dvoru novu izdaju. Gledao je Francusku, gledao je Italiju, gledao je revolucionare Europe i u njima vidio ono što je želio za Hrvatsku. No, Hrvatska nije bila Pariz, nije bila ni Torino. Bila je raspeta između mađarskih težnji, bečkog cinizma i vlastite nemoći.
A Rakovica? Rakovica je trebala biti ono što je Bastilja bila Francuzima. Mjesto gdje će puknuti okovi, gdje će se srušiti poredak, gdje će Hrvatska prvi put progovoriti svojim glasom, glasom slobode, glasom neovisnosti.
Ustanak u plamenu i pepelu
8. listopada 1871. godine, u selu Rakovica, Kvaternik diže ustanak. U to je vjerovao, za to je živio, za to je bio spreman umrijeti. S nekoliko desetaka pristaša, među kojima su seljaci, graničari, ljudi bez ičega osim očaja u očima, proglašava Slobodnu Hrvatsku.
Ali kakva je to bila država? Država bez granica, bez vojske, bez potpore naroda. Država u riječima, na papiru, u snovima.
Beč nije trepnuo. Habsburška vojska se pokrenula s preciznošću stroja, a Rakovica je nestala u krvi prije nego što je itko i čuo za nju. 11. listopada 1871. godine, Eugen Kvaternik, čovjek koji je vjerovao da se san može pretvoriti u zbilju, biva uhvaćen i pogubljen.
Zadnji pogled u plavetnilo neba
U trenutku smrti, tko zna što mu je prolazilo kroz glavu? Da li je vidio Slobodnu Hrvatsku onako kako ju je sanjao, s barjacima na vjetru, s narodom što u ponosu korača ulicama Zagreba, ili je vidio samo tamu, neuspjeh, nemoć?
Eugen Kvaternik nije bio političar u uobičajenom smislu. Bio je nešto drugo – bio je luđak svoje ideje, utopist koji nije znao kalkulirati, čovjek koji nije znao stati, koji nije znao čekati. Povijest ga pamti kao vođu neslavnog ustanka, no možda bi se moglo reći da je bio prvi istinski borac za ideju slobodne Hrvatske, onaj koji nije čekao povoljne okolnosti, već ih je pokušao stvoriti.
Njegova smrt nije donijela slobodu, nije donijela pobjedu. Donijela je samo legendu o čovjeku koji je vjerovao, a povijest, ta neumoljiva bilježnica prošlih vremena, voli one koji su vjerovali čak i kad su svi drugi odustali.
