Advent u Bosni i Hercegovini: tiha liturgija vremena

U Bosni i Hercegovini zima ima svoju retoriku: magla koja ne objašnjava ništa, hladnoća koja disciplinira govor, i večeri u kojima se čovjek ili raspe ili sabere. Advent je upravo to sabiranje – ne kao sezonska dekoracija, nego kao kulturna i duhovna praksa koja u hrvatskim katoličkim zajednicama BiH traje dulje od mnogih država i kraće od vječnosti, ali dovoljno dugo da postane navika identiteta.

Jer Došašće (Advent) nije samo „priprema za Božić“. To je početak nove crkvene godine, školovanje strpljenja i, u bosanskom kontekstu, jedna diskretna potvrda pripadnosti: da smo ovdje, da smo ostali, da se još zna red svjetla.

Što je Advent i kada počinje

Riječ „advent“ znači dolazak – a u kršćanskom smislu, dolazak Onoga koji ne dolazi kao pobjednik s fanfarama, nego kao tiho obećanje. Advent započinje prvom nedjeljom Došašća – četiri nedjelje prije Božića – i završava na Badnjak, kada se priprava pretvara u prag.

U hrvatskim kućama u Bosni i Hercegovini taj se početak rijetko dočekuje kao „datum“. Češće je to promjena ritma: manje rasutosti, više kućne večeri; manje buke, više smisla. U krajevima poput Usore i Žepča, u posavskim župama Orašja i Odžaka, u središnjoj Bosni oko Travnika i Viteza, kao i u livanjskom kraju – Advent se najprije osjeti u čovjeku, a tek potom na stolu.

Svijeće: svjetlo koje raste, a ne bliješti

Adventski vijenac sa svijećama – danas gotovo opće mjesto europskog katoličkog doma – u BiH se udomaćio zato što je jasan i skroman. Četiri svijeće, četiri tjedna, i jedna pedagogija: svjetlo dolazi postupno. U mnogim obiteljima svijeće se tumače kao nada, mir, radost i ljubav – ne kao „program“, nego kao redoslijed unutarnjeg sazrijevanja.

U praksi, to izgleda jednostavno: jedna svijeća u nedjelju, ponekad kratka molitva, ponekad tek šutnja u kojoj se zna da je vrijeme posebno. U hrvatskim obiteljima BiH to nije kazalište pobožnosti; to je mala kućna disciplina, jedan tihi dogovor da prosinac ne bude samo potrošnja, nego i smisao.

Zornice: jutarnja škola postojanosti

Nigdje se Advent ne vidi tako jasno kao na zornicama. Rane mise, prije radnog dana, nose onu staru europsku logiku kršćanstva: vjera nije dodatak rasporedu, nego os koja ga drži. U mnogim župama središnje Bosne – od Travnika do Viteza, od Busovače i Kiseljaka do Fojnice i Kreševa – zornice nisu tek pobožni običaj, nego društveni refleks zajednice koja se još zna okupiti bez potrebe da se pokaže.

U Posavini, među ljudima koji su prošli raseljavanja i povratke, zornice često imaju i nenapisanu poruku: pripadati ne znači vikati, nego doći. U Usori i Žepču, gdje zajednice imaju osobitu gustoću obiteljskih veza, zornice znaju biti i mjesto susreta generacija – neformalno, ali postojano.

Franjevci i bosanska memorija katoličke Europe

Govoreći o Adventu u hrvatskim katoličkim zajednicama BiH, ne može se zaobići franjevačka prisutnost. Samostani i župe stoljećima su bili više od vjerskih adresa: bili su kulturna infrastruktura, arhivi pamćenja, škole jezika, utočišta običaja. U središnjoj Bosni to je osobito vidljivo: franjevački krajolik nije samo geografija, nego mreža kontinuiteta.

Zato nije slučajno da se Advent u mnogim mjestima doživljava kao „naše vrijeme“ – vrijeme u kojem se kroz liturgiju, pjesmu, zornice i kućne običaje čuva nešto što nije folklor, nego trajanje.

Kućni običaji: pšenica, jaslice, pomirenje

Advent u hrvatskim kućama u BiH ima svoje sitne, ali čvrste oblike. U mnogim obiteljima sije se pšenica (najčešće o Svetoj Luciji), kao mali kućni znak života koji raste usred zime. Jaslice se postavljaju ne kao scenografija, nego kao priča: ne o idili, nego o skromnosti, ranjivosti i smislu koji se ne kupuje.

No možda je najvažniji običaj onaj koji se ne vidi: pomirenje. Advent je vrijeme kad se „ne ide u Božić“ s otvorenim dugovima u srcu. U malim mjestima i općinama – od Orašja i Odžaka do Usore, Žepča, Viteza i Travnika – to se često događa tiho: jedan poziv, jedan susret, jedna rečenica koja ne objašnjava sve, ali vraća red.

Krajevne nijanse: jedan Advent, više naglasaka

Posavina (Orašje, Odžak) Advent često nosi i dimenziju sjećanja i opstanka; o tom duhu prostora opširnije u tekstu Bosanska Posavina: Srce Hrvata i čuvar identiteta.

Središnja Bosna (Travnik, Vitez i šire) naglasak je na franjevačkom ritmu, zornicama i obiteljskoj pripravi; Advent je ovdje često „liturgijski precizan“, bez potrebe za dokazivanjem.

Usora i Žepče čuvaju snažan obiteljski karakter Došašća: kuća postaje središte, a župa ritam. To nije romantiziranje, nego realnost zajednica u kojima se još uvijek zna tko je čiji i gdje se pripada.

Livno i livanjski kraj Advent nosi i onu planinsku, ogoljenu estetiku: manje ukrasa, više tišine. Ondje je svjetlo svijeće vidljivije jer je tama dublja.

Sarajevo ima svoju urbanu varijantu Došašća – između katedrale i stana, između rada i zornice, između raznih identiteta koji se u gradu svakodnevno dodiruju. Advent u Sarajevu često podsjeća da suživot nije ideologija, nego navika pristojnosti.

Advent i hrvatski katolički identitet u BiH

U javnim raspravama identitet se često svodi na politiku, a politika na konflikt. Advent pokazuje obratno: identitet može biti i liturgija vremena. U tom smislu, hrvatske katoličke zajednice u BiH nisu samo demografska činjenica, nego kulturna forma – vidljiva u zornicama, kućnim običajima, u svetinjama, u ljudima koji znaju tko su i bez potrebe da to viknu.

Za širi kontekst hrvatske prisutnosti i tradicije u BiH pogledaj i: Hrvatski korijeni u srcu Bosne.

Svetišta i figure koje nose pamćenje

Advent je uvijek i hod prema mjestima smisla. U tom duhu preporučujem i naš pregled Najveća katolička svetišta u BiH i Hrvatskoj, kao i priču o jednoj od bosanskih marijanskih točaka pamćenja: Priča o Gospi Kondžilskoj – Svetinja pronađena u trnju.

A kad govorimo o suvremenoj povijesti hrvatskih katolika u BiH, teško je preskočiti i lik kardinala, dugogodišnjeg sarajevskog nadbiskupa, kao simbol postojanosti: Kardinal Vinko Puljić: Simbol vjere i postojanosti.

Od Adventa do Božića: stol koji govori kulturnim jezikom

Na kraju, postoji i onaj „opipljivi“ dio: blagdan koji dolazi i stol koji se sprema. O tome smo pisali u tekstu Božićne poslastice i recepti: Slatki ukusi blagdanske tradicije – jer gastronomija je također kultura pamćenja, a u BiH je često i kultura gostoprimstva.

Zaključak: svjetlo koje raste

Advent u Bosni i Hercegovini, u hrvatskim katoličkim zajednicama, nije spektakl. On je rast. I upravo zato traje: jer se ne troši brzo, ne prazni se u buci, ne razlije se po izlozima. To je vrijeme u kojem čovjek vraća sebi mjeru, kući mir, a zajednici kontinuitet.

Svijeća po svijeća – i mrak se povlači. Ne zato što je poražen, nego zato što je nadživljen.

Više tema o Hrvatima u BiH pronađi i u rubrici: Hrvati u BiH.