Usora: mala općina, velika riječ — zavičaj između rijeke, povijesti i opstanka
Postoje mjesta koja se na karti čine skromna, ali u jeziku i pamćenju zauzimaju prostor većih pokrajina. Usora je takva: ime rijeke koje je postalo ime zemlje, ime zemlje koje je postalo ime općine, i ime općine koje je — u ključnim godinama — postalo sinonim za obranu, upornost i tvrdoglavu ljubav prema domu.
Gdje je Usora — i zašto je geografski “mala”, a stvarno “velika”
Današnja općina Usora nalazi se u dolini istoimene rijeke, na prometnom pravcu koji povezuje Doboj, Tešanj i Teslić, te graniči s općinama Doboj, Doboj Jug i Tešanj. Administrativno sjedište općine nalazi se u naselju Sivša, dok je službena adresa općine u Srednjoj Omanjskoj (Trg 110. HVO brigade br. 3). Taj detalj — naziv trga — već je mala lekcija: ovdje prostor i povijest žive u istom retku.
Općina je sastavljena od niza naselja koja su povijesno pripadala širem prostoru između Tešnja i Doboja: Omanjska, Sivša, Srednja Omanjska, Ularice, Žabljak, Bejići, Alibegovci, Makljenovac te još nekoliko naselja i dijelova naselja navedenih u općinskim prostornim dokumentima. Usora nije “jedno mjesto” nego mozaik sela i zaselaka — a mozaik je uvijek otporniji od jedne plohe.
Usora prije općine: srednjovjekovna “zemlja” i dugo trajanje imena
Ime Usora nije jučerašnje — ono ima dubinu stoljeća. U srednjem vijeku Usora je bila bosansko područje (oblast) i županija u sjevernoj Bosni, vezana uz donji tok Bosne i pritoku Usoru. U dokumentima se spominje već u 13. stoljeću, a u nekim razdobljima bila je povezana s banovinskim ustrojem “Usore i Soli”. Taj srednjovjekovni sloj važan je iz dva razloga: prvo, pokazuje da je ovo prostor povijesne gustoće; drugo, objašnjava zašto se naziv Usora uporno vraća, kao da se ne da izbrisati ni onda kad se granice precrtavaju.
Rijeka Bosna, kojoj je Usora pritoka, prirodna je kralježnica sjeverne i srednje Bosne: uz riječne doline nastaju gradovi, trgovina, rute, i — u teškim vremenima — crte obrane. Tko razumije rijeke, razumije i povijest: jer rijeke ne biraju ideologije, ali biraju smjerove kretanja.
Općina nakon rata: političko-administrativni okvir i “normalan” život kao projekt
Općina Usora nastaje u poratnom razdoblju u okviru Federacije Bosne i Hercegovine i Zeničko-dobojskog kantona. U službenim općinskim podacima navodi se površina od 49,8 km² te broj stanovnika 7.568 (popis 2013.). Statistika je hladna, ali korisna: podsjeća da ovo nije “simboličan prostor”, nego stvarna zajednica s djecom u školama, ljudima na radu u inozemstvu, s povratnicima, poduzetnicima i umirovljenicima.
Usora posljednjih godina naglasak stavlja na lokalni razvoj: poduzetničke zone, infrastrukturu i povezivanje s dijasporom. To je tipična sudbina mnogih hrvatskih zajednica u BiH: demografski izazovi i iseljavanje, ali i uporna potreba da se život organizira “kao da se ostaje”, čak i onda kad se privremeno odlazi.
Identitet u svakodnevici: župe, susjedstva i “kultura malih stvari”
Hrvatski identitet u Usori ne živi samo u velikim datumima, nego u malim navikama: u nedjeljnoj misi, u kumstvima, u običaju da se kuća otvara gostu, u jeziku koji se ne mora dokazivati jer se govori prirodno. U srednjoj Bosni i usorskom kraju posebnu ulogu imaju franjevci i franjevačka tradicija šire regije — kao čuvari školstva, pisma, pjesme i kontinuiteta. Kad se u Bosni govori o opstanku, često se zapravo govori o institucijama koje su opstale zajedno s narodom.
Upravo zato se ovdje identitet ne doživljava kao parola, nego kao praksa: rad, obitelj, vjera, i posebna vrsta bosanske pristojnosti koja zna biti i duhovita i stroga. Bosna je često učiteljica mjere: nauči te da ništa nije vječno osim obveze da budeš čovjek.
Kako se branila Usora: obrana kao topografija, a ne legenda
Rat u Bosni i Hercegovini (1992.–1995.) preko Usore nije “prešao”; on je ušao u dvorišta, u putove između sela, u polja i šumarke koji su do tada bili samo prostor rada i godišnjih doba. Obrana Usore zato se ne može svesti na jednu bitku ili jednu liniju: bila je to mreža položaja, straža, improviziranih zapovjedništava, saniteta, logistike, i — često presudno — moralne odluke da se ne ide “negdje drugdje”, nego da se ostane.
O toj obrani postoji i posebna fotomonografija: Kako se branila Usora autora Pere Radeljka (izdanje: Usora, Alfapress, 1999.). Sama činjenica da je obrana dokumentirana fotografijom i tekstom govori nešto bitno: ovdje se iskustvo nije htjelo prepustiti magli sjećanja, nego ga se pokušalo ostaviti budućima kao trag, dokaz i opomena. Fotomonografije su nezgodan žanr za mitologije — fotografija traži konkretnost.
Ratni kalendar sjećanja: datumi koje općina javno obilježava
U službenom kalendaru obilježavanja na području općine Usora navedeni su datumi koji, zajedno, tvore “ratnu geografiju” prostora — niz točaka nakon kojih ništa više nije bilo isto:
- 3. svibnja — dan koji se u lokalnom memorijalnom okviru veže uz početak ratnog udara na širi prostor i progon stanovništva na dobojskom području.
- 12. srpnja 1992. — Bitka na Putnikovom brdu, jedan od ključnih simbola obrane usorskog kraja.
- 23. studenoga 1992. — dan pobjede na Kominu (u memorijalnom kalendaru općine).
- 20. ožujka 1993. — datum koji se u memorijalnom kalendaru povezuje s borbama i slomom pritiska na pojedinim pravcima, uključujući Makljenovac, Ularice i Karuše.
Ovdje je važno biti pošten u jeziku: “kako se branila Usora” ne znači da je sve bilo jednostavno, čisto ili bez tragedije. Branila se kao što se brane mala mjesta — rukama ljudi koji se poznaju, na terenu koji znaju zatvorenih očiju, s malo resursa i puno odgovornosti. Branila se i time što je, nakon rata, uopće uspjela postati općina i organizirati život: i to je oblik obrane, samo mirnodopski.
Zašto je Putnikovo brdo više od toponima
Putnikovo brdo nije samo brdo: u bosanskoj stvarnosti toponimi često postanu rečenice. U ratnim godinama oni su bili orijentiri, granice mogućeg i crte iza kojih su bile kuće. Kasnije postaju mjesta sjećanja, gdje se svake godine ponavlja ista jednostavna, teška ideja: da je netko ostao kako bi drugi imali gdje doći.
Usora danas: između dijaspore i povratka, između tvornice i njive
Današnja Usora živi “dvostruki život” koji je poznat mnogim hrvatskim krajevima u BiH: dio obitelji je vani (Njemačka, Austrija, Švicarska), dio je doma, a svi su zapravo u istom kalendaru — u kalendaru dolazaka. Kuće se obnavljaju, vikendi su gusti, blagdani su povratak identiteta u njegovu najljepšem obliku: zajedništvu.
Razvojni dokumenti i planovi općine posljednjih godina naglašavaju gospodarstvo, infrastrukturu i poduzetničke zone. To je važna poruka: zavičaj ne može živjeti samo od sjećanja. Sjećanje je temelj, ali kruh se zarađuje u sadašnjosti.
Usora kao lekcija Europe — o tome kako se “malo” pretvara u dostojanstvo
U europskim raspravama često se govori o “periferijama” kao o mjestima koja kasne za centrom. Usora je dobar odgovor na tu predrasudu: periferija ponekad ne kasni — nego čuva ono što centar potroši. Čuva jezik bez galame, vjeru bez spektakla, i pristojnost koja zna da se čovjek ne mjeri po tome koliko je glasno prisutan, nego koliko je pouzdan kad dođu teški dani.
A teški su dani ovdje došli. I upravo zato danas, kad se govori o Usori, nije najvažnije “što je” nego “što je preživjela” — i što je iz toga odlučila napraviti: općinu, školu, cestu, poduzetničku zonu, groblje koje se održava i crkvu koja se puni. I, možda najtiše od svega: običan život, koji je poslije svega — najveća pobjeda.
