Vatikanska zvona zvone u tišini tuge dok svijet oplakuje gubitak pape Franje – skromnog pastira, neumornog branitelja siromašnih i nepopustljivog mirotvorca. Njegova smrt označava kraj jedne epohe, a Crkva ulazi u razdoblje sede vacante i pripreme za novu konklavu.
Washington/Bruxelles, 3. travnja 2025.
Nakon tjedana prijetnji, američki predsjednik Donald Trump službeno je pokrenuo opsežan carinski paket koji će, prema ocjenama analitičara, imati globalne posljedice. Od subote, SAD uvodi univerzalne carine od 10% na sve uvoze, a dodatne, strože mjere za zemlje koje Bijela kuća smatra "najvećim prekršiteljima". Europska unija pokušava izbjeći otvoreni trgovinski sukob, no već priprema protumjere.
Zagreb se priprema za jedan od najiščekivanijih glazbenih događaja godine — Marko Perković Thompson vraća se na veliku pozornicu i to ni manje ni više nego na zagrebački Hipodrom, simbolično mjesto za umjetnika čija karijera već tri desetljeća pulsira u ritmu domoljublja, vjere i narodne emocije. Datum još nije službeno potvrđen, ali pripreme su u punom jeku. Očekuje se više desetaka tisuća posjetitelja iz svih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i šire dijaspore.
Što je zvuk ako ne ritam epoha, vibracija povijesti što tutnji u našim kostima, u disanju gradova, u koracima gomile što klopara kaldrmom beogradskih ulica? Zvuk, taj vjerni saveznik svake revolucije, svake pobune, svake lomljave staroga i krštenja novoga, u nekom se trenutku iz himne naroda pretvorio u bič vlastodržaca.
Prije nekoliko dana, na ulicama Beograda, protiv studentskog bunta nisu poslali samo pendreke i oklopljene odrede, već su na pobunu ispalili – zvuk. Taj nevidljivi projektil, vibracija umotana u decibele, bio je poruka kao i svaka druga iz repertoara moći: poruka koja se ne piše mastilom nego bolom, poruka koja ne ostavlja trag na papiru nego u unutarnjem uhu, gdje zujanje postaje trajna rana.
Ova Europa, stara, umorna, premrežena uspomenama na vlastitu moć, satkana od sjena svojih slavnih predaka, danas je tek blijedi odjek nekadašnjeg imperijalnog ponosa. Gledamo je kako se sapliće pod vlastitom težinom, nesposobna da prepozna svoje mjesto u svijetu koji se iznova oblikuje pred njenim očima. Američki orao nad njom sve niže kruži, kineski zmaj svojim nevidljivim šapama steže njene ekonomske arterije, a ruski medvjed, uvijek hladan i strpljiv, čeka svoj trenutak. A Europa? Ona razglaba, vijeća, piše rezolucije i deklaracije, dok povijest ne mari za njenu neodlučnost.
Jer povijest ne čeka. Ona ne mari za ništavilo salonskih rasprava briselskih činovnika koji se vuku od jedne konferencije do druge, uvjereni da se svijet može urediti papirima i potpisima. Ne, povijest pišu oni koji djeluju – oni koji znaju što hoće, a ne oni koji se boje vlastite sjene.
Ako postoji jedna konstantna, jedna beskrajna mantra svih hrvatskih vlada, svih ministara, svih planova i reformi, onda je to obećanje da će „poljoprivreda postati strateška grana gospodarstva“. I kao što svaka mantra ponavljana bez misli postane isprazna, tako je i ova postala groteskna parodija same sebe.
Hrvatsko selo, nekoć simbol života, izvor snage i blagostanja, danas je mrtva kulisa. U tom filmu propadanja, redatelj nije ni sudbina, ni zla kob, nego loše režirana politika, nedostatak vizije i kronična nesposobnost da se hrvatskog seljaka vidi kao nešto više od statista u predizbornim obećanjima.