Kroz stoljeća povijest i legenda ispreplele su se u priči o prvom hrvatskom kralju – Tomislavu. Njegovo ime odzvanja u narodnom sjećanju kao simbol moći, hrabrosti i ujedinjenja hrvatskog naroda. No, tko je bio taj vladar koji je prvi nosio kraljevsku krunu i čije ime danas krasi mnoge ulice, trgove i povijesne zapise?
Gusta magla spuštala se niz obronke Medvednice, skrivajući drevne zidove Medvedgrada. Noću bi se samo rijetki odvažili kročiti ovim stazama, jer su priče o moćnoj i nemilosrdnoj gospodarici tvrdog grada bile starije od najstarijih hrastova što su rasli na obroncima planine.
Narod je šaptom izgovarao njezino ime, dok bi se žene križale pri spomenu njezine moći. Crna Kraljica – ohola vladarica, tamne puti i očiju koje su prodirale do same duše. Kažu da nije poznavala milost. Tvrđavu je vladala željeznom rukom, a nad svojim kmetovima imala vlast veću od samog vraga.
Eugen Kvaternik, fanatik, zanesenjak, tragični vizionar, čovjek što se u vihoru političkih previranja sredine devetnaestog stoljeća drznuo sanjati snove prevelike za skučenost habsburških okova. Kakav je to bio um, kakva ideja, kakav očaj mora da je ključao u njemu kada se, bez vojske, bez potpore naroda, bez pravog plana, ali s krvlju u očima i iluzijom u srcu, bacio u vrtlog pobune protiv carskoga Beča?
U vremenu kada se hrvatska zemlja gušila u jarmu austrijskih činovnika, kada su mađarski baruni kovali zavjere nad rijekama i dolinama Panonije, kada je Zagreb bio tek sjenka nekadašnjeg sjaja, a hrvatski narod rastavljen između snova i realnosti, pojavila se ta luđačka, fantastična vizija jednog čovjeka. Vizija slobodne Hrvatske.
Hrvatska povijest obiluje junacima i borcima za slobodu, no malo koja priča izaziva toliko emocija kao sudbina Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Ova dva velika plemića, vođe protuhabsburškog otpora, platili su svojim životima cijenu borbe za hrvatsku autonomiju. Njihova tragična sudbina ostavila je neizbrisiv trag u kolektivnom sjećanju hrvatskog naroda.
Ivan Vučetić, rođen 20. srpnja 1858. godine u gradu Hvaru na otoku Hvaru, zauzima posebno mjesto u povijesti kriminalistike i forenzike. Njegov doprinos kroz razvoj daktiloskopije – identifikacije osoba putem otisaka prstiju – zauvijek je promijenio način na koji se zločini istražuju i riješavaju. Njegovo ime postalo je sinonim za preciznost i inovaciju, a njegova metoda postala je standard u forenzičkoj znanosti diljem svijeta.
Ivan Vučetić rođen je u skromnoj obitelji na predivnom hrvatskom otoku Hvaru. U potrazi za boljim životom, 1884. godine emigrirao je u Argentinu, zemlju koja je u to vrijeme bila destinacija mnogih europskih emigranata. Tamo se brzo prilagodio novoj sredini, a njegova znatiželja i intelektualna sposobnost uskoro su ga odvela prema karijeri u policiji.
Godine 1891. Vučetić je započeo raditi u Odjelu za identifikaciju Policije Buenos Airesa. Inspiriran radovima britanskog antropologa Francisa Galtona, koji je istraživao jedinstvenost otisaka prstiju, Ivan je odlučio razviti praktičnu metodu za njihovu primjenu u kriminalistici. Stvorio je sustav klasifikacije otisaka prstiju i razvio prvi tehnički okvir za njihovu upotrebu.
Vučetićeva metoda prvi je put primijenjena 1892. godine u poznatom slučaju Francisce Rojas. U ovom zločinu, Vučetić je pomoću otisaka prstiju dokazao da je majka ubila vlastitu djecu, što je bilo prvi put da su otisci prstiju korišteni za rješavanje zločina. Ovaj uspjeh postao je povijesna prekretnica i osigurao Vučetiću mjesto među velikanima forenzike.
Zahvaljujući Vučetiću, daktiloskopija je postala pouzdana i široko prihvaćena metoda identifikacije. Njegov rad dobio je priznanje diljem svijeta, a metoda je ubrzo usvojena u mnogim zemljama, uključujući Europu i Sjevernu Ameriku.
Institucije posvuda prepoznale su njegov doprinos:
Ivan Vučetić nije samo revolucionirao kriminalistiku, već je i ponos Hrvatske. Njegov rad pokazuje kako je hrvatski genij prepoznao priliku u tuđini i ostavio trajni trag u svijetu. Iako je veći dio života proveo u Argentini, njegovi korijeni u Hrvatskoj neizbrisivi su dio njegove priče.
Ivan Vučetić ostavio je nasljeđe koje nadilazi granice i vrijeme. Njegova inovacija u identifikaciji otisaka prstiju postavila je temelje moderne forenzike i kriminalistike. Danas, više od jednog stoljeća kasnije, njegovo ime svijetli kao primjer ljudske inovativnosti i upornosti.
Njegova priča svjedočanstvo je o tome kako pojedinac iz skromne sredine može promijeniti svijet – ne samo svojim intelektom, već i neumornom predanošću cilju koji nadilazi granice i generacije.
Motto: "Ostaviti trag u svijetu, baš kao što otisak prsta ostavlja trag na svemu što dotakne."

Negdje u tom vrtlogu povijesti, na granici prošlosti i sadašnjosti, u času kada su se sunce i oblaci borili za prevlast nad krajinama dinarskog krša, započela je posljednja epizoda jednog sukoba koji je trajao predugo. Od početka devedesetih, Hrvatska se gušila pod težinom rata i neizvjesnosti, dok je velik dio njezinog teritorija ostao zarobljen između snova o miru i stvarnosti okupacije. Krajina – riječ koja je odzvanjala kao sinonim za tugu, patnju, izgubljene domove i nikad dovršene pregovore.