Od pamtivijeka, dok su se paleolitske ruke pipkale surovost kamena i dok su prve koprene civilizacija prekrivale zgrčena tla Mezopotamije, rata je bilo. I bit će ga. Rat, taj vječni hir ljudske naravi, ta krvava ekonomija moći, plamen koji povijest kuje u nesalomivu spiralu osvajanja i otpora, isti je danas kao što je bio u onim dalekim vremenima kad su carevi iz zmajevskih prijestolnica krotili zemlju i sudbinu.
Sun Tzu, taj dalekoistočni sofist rata, taj general s perom i mačem, ta sjenka iza zastava dinastija koje su se uzdizale i padale poput plime i oseke Kineskog mora, nije zapisao samo teoriju vojevanja već i gorku filozofiju opstanka. Njegovo Umijeće ratovanja nije tek militaristički traktat o pokretima trupa, opsadnim spravama i logistikama bojišta – ono je pjesma o prirodi moći, priručnik dvorskih igara, diplomatskih plesova, obmana i strategija preživljavanja u svijetu gdje su ljudi oduvijek bili i lovci i lovine.
Povijest je neiscrpan izvor inspiracije, a posebno oni trenuci koji u sebi nose tragediju, hrabrost i duboku ljudsku emociju. Takav je slučaj s posljednjim pismom koje je hrvatski ban Petar Zrinski napisao svojoj supruzi Katarini 29. travnja 1671. godine, večer prije svog pogubljenja u Bečkom Novom Mjestu. Ovo pismo, jedno od najdirljivijih dokumenata hrvatske prošlosti, nadahnulo je mnoga umjetnička djela, uključujući i pjesmu čija je objava simbolično tempirana u 19 sati – vrijeme kada je Zrinski zapisao svoje posljednje riječi voljenoj Katarini.
Kroz stoljeća povijest i legenda ispreplele su se u priči o prvom hrvatskom kralju – Tomislavu. Njegovo ime odzvanja u narodnom sjećanju kao simbol moći, hrabrosti i ujedinjenja hrvatskog naroda. No, tko je bio taj vladar koji je prvi nosio kraljevsku krunu i čije ime danas krasi mnoge ulice, trgove i povijesne zapise?
Gusta magla spuštala se niz obronke Medvednice, skrivajući drevne zidove Medvedgrada. Noću bi se samo rijetki odvažili kročiti ovim stazama, jer su priče o moćnoj i nemilosrdnoj gospodarici tvrdog grada bile starije od najstarijih hrastova što su rasli na obroncima planine.
Narod je šaptom izgovarao njezino ime, dok bi se žene križale pri spomenu njezine moći. Crna Kraljica – ohola vladarica, tamne puti i očiju koje su prodirale do same duše. Kažu da nije poznavala milost. Tvrđavu je vladala željeznom rukom, a nad svojim kmetovima imala vlast veću od samog vraga.
Eugen Kvaternik, fanatik, zanesenjak, tragični vizionar, čovjek što se u vihoru političkih previranja sredine devetnaestog stoljeća drznuo sanjati snove prevelike za skučenost habsburških okova. Kakav je to bio um, kakva ideja, kakav očaj mora da je ključao u njemu kada se, bez vojske, bez potpore naroda, bez pravog plana, ali s krvlju u očima i iluzijom u srcu, bacio u vrtlog pobune protiv carskoga Beča?
U vremenu kada se hrvatska zemlja gušila u jarmu austrijskih činovnika, kada su mađarski baruni kovali zavjere nad rijekama i dolinama Panonije, kada je Zagreb bio tek sjenka nekadašnjeg sjaja, a hrvatski narod rastavljen između snova i realnosti, pojavila se ta luđačka, fantastična vizija jednog čovjeka. Vizija slobodne Hrvatske.
Hrvatska povijest obiluje junacima i borcima za slobodu, no malo koja priča izaziva toliko emocija kao sudbina Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Ova dva velika plemića, vođe protuhabsburškog otpora, platili su svojim životima cijenu borbe za hrvatsku autonomiju. Njihova tragična sudbina ostavila je neizbrisiv trag u kolektivnom sjećanju hrvatskog naroda.